Love at first sight (Ended)

Chapter 10

Uzela sam telefon u ruke i nazvala mamu.

-          Halo!-začula sam glas s druge strane.

-          Bok mama. Megan je…željela bi ti se ispričati za onakvo ponašanje neki dan. Stvarno mi je žao…ja sam samo…-prekinula me .

-          Megan, sve je u redu. Shvaćam da želiš malo slobode. Ja se samo brinem za tebe, ipak si daleko od kuće. Gdje si sad?- upitala me

-          Kod Neymara u hotelu. Ostat ću kod njega nekoliko dana.-

-          Jesi li sigurna? Poznate se tek par dana.-

-          Jesam. Vjerujem mu.-govoreći to primila sam ga za ruku i pogledala u oči. Samo se osmjehnuo.

-          Ako ti tako kažeš onda dobro. Kad dolaziš kući?-

-          Ne znam. Mislim da ću malo produžiti posjet. –

-          Slobodno nazoveš još koji put.-našalila se mama. – E da zvala je Lucy, ljuta je što ju nisi nazvala, a vidjela je novine pa..-prije nego što je završila upala sam joj u riječ.

-          Kakve novine? –upitala sam.

-          Pa zar ne znaš? Ovdje u hrvatskoj si postala hit. U svim novinama pišu „o Neymarovoj novoj djevojci. Neki dan me neka djevojka zaustavila da se slika sa mnom. Nemam pojma otkud joj da sam ti mama.-

-          Ali mi nismo skupa.-

-          E pa novinari kažu da jeste. Moram sad ići ajde bok !-pozdravila me i poklopila.

-          Bok.-rekla sam tiho smijući se sama sebi.

-          Što je bilo?-upitao je Ney.

-          U Hrvatskoj po svim novinama piše da smo nas dvoje skupa.- gledala sam u njega išćekivajući reakciju.-

-          Pa? –upitao je sa smiješkom. –Zar nismo?-

Ništa nisam rekla samo sam se osmjehnula i poljubila ga.

-          Idemo prošetati do plaže da ti se napokon iskupim za onaj sladoled.-rekao je veselo.

-          Samo da popravim kosu.-

Svezala sam kosu i rep, uzela sunačane naočale i stavila ih na glavu. Na sebi sam imala obučenu Neymarovu majicu, ali mi nije bila toliko velika pa sam ostala u njoj. Imala sam kratke crne hlače i crne starke .

-          Idemo! –rekla sam Neymaru koji je istog trena ustao s kreveta i zaključao sobu za nama.

U hodniku je bila velika buka.

     -     Što se tu događa? –pitao je Ney svojeg trenera i suigrače.

     -     Novinari su ušli u hotel jer su čuli da je tvoja „djevojka“ ovdje.-pogledao je u mene.

     -     Morat ćemo na stražnji izlaz !-govorio mi je Ney.

     -      Možete ovuda!- pokazao nam je jedan zaposlenik.

            Spustili smo se požarnim stubama i išuljali se iz hotela, ali su nas primijetili.

-          Eno ih!-čula sam hrpu ljudi kako se dere i trči prema nama.

-          Trči!-rekao je Ney.

Potrčali smo prema nekom parku da se sakrijemo. Skrili smo se iza nekog velikog drva. Ja sam bila leđima nagnuta na drvo, a  Ney ispred mene.

-          Tiho !-pokazivao mi je prstima.

-          Ovdje su negdje!-čula sam glasove ljudi.

-          Možda su ovdje.-

-          Ne, otišli su tamo.-počeli su raspravljati.

Stajali smo tamo skoro 10 minuta dok napokon nisu otišli.

-          Uhhh!-odahnuo je Ney.-Otišli su.-

Počela sam se glasno smijati.

-          Ti često ovako trčiš od novinara?-pitala sam ga smijući se.

-          Ne, samo kad sam s tobom.-nasmijao se i poljubio me.

Odjednom sam začula šuštanje u grmu. Vidjeli smo novinara kako bježi.

-          Slikao nas je.-negodovao je Ney.

-          Ma nema veze. Pusti ga.-govorila sam mu. –Idemo se prošetati ?-pitala sam ga.

-          Idemo!-primio me za ruku i poveo van iz parka. Otišli smo kupiti sladoled i vratili smo se u park gdje smo sjeli na klupu. Neymar je bio nekako tih i zamišljen.

-          Ney, sve u redu?-upitala sam ga.

-          Žao mi je što si morala doživjeti ovo s novinarima. Znaš da ćeš sad biti u svim brazilskim novinama. Oprosti nisam znao da će se to dogoditi.-

-          Zašto ti je žao? Barem ću biti poznata.-govorila sam smješkajući se.-Nemoj se loše zbog toga osjećati.-primila sam ga za ruku.

Dignuo je pogled.

-          Stvarno ti ne smeta?-

-          Ja razumijem da ako želim biti tvoja djevojka moram trpjeti novinare. Ne mogu ih zauvijek izbjegavati.-

-          Hvala ti najbolja si!-rekao je veselo i zagrlio me.

-          Koliko je sati?-zanimalo me.

-          Jedan poslijepodne.-odgovorio je.

-          Idemo na ručak u hotel?-

-          Hajde idemo, a onda ćemo otići do jednog posebnog mjesta.-

-          Kojeg mjesta?- pitala sam.

-          Moje kuće gdje sam odrastao.-  

-          Jedva čekam.-rekla sam veselo.