Love at first sight (Ended)

Chapter 24

Obećala sam da ću danas objaviti novi nastavak..pa evo ga <33 Uživajte :**

--------------------------------

Putovala sam nekoliko sati s avionom. U Zagreb sam sletjela oko 3 sata popodne zbog vremenske razlike. Uzela sam prtljagu i uzela taksi do bolnice u kojoj je bila Lucy. Nisam ni stigla pogledati oko sebe. Nije me dugo bilo u Hrvatskoj.

Rođendan mi je za 8 dana. Mislila sam da ću ga provesti s Neymarom,a izgleda da se ni nećemo vidjeti za moj rođendan. Pomisao na to me još više rastužila.

*u bolnici*

-   Oprostite , u kojoj sobi je Lucy Barth?- upitala sam glavnu sestru.

-   U sobi 20 na prvom katu.- ljubazno je odgovorila i vratila se svojem poslu.

Vukla sam kofere za sobom jer sam htjela čim prije doći do Lucy.

Ispred njezine sobe, u hodniku u sjedili moji i Lucy-ini roditelji. Svi su bili uplakani.

-          Megan!-potrčali su mi roditelji u zagrljaj.

-          Kako te dugo nisam vidio.-rekao je tata veselo usprkos situaciji.

-          Napokon si se vratila.-smješkala se mama.

-          Kako je Lucy?-upitala sam njezinu mamu.

-          Rekao je doktor da će biti dobro. Nije ništa slomila,ali je imala unutarnje krvarenje pa je morala na operaciju. Možeš ju posjetiti u sobi,ali se još nije probudila.- nasmiješila sam se čuvši dobru vijest.

-          Hvala bogu da je sve u redu.Idem ja do nje. Čuvajte mi stvari.- ostavila sam kofere i ušla u sobu.

Prizor nije bio nimalo ugodan. Sve te žice i aparati oko nje. Izgledala je tako bespomoćno.

Sjela sam na stolac pokraj nje.

-          Hej! Sjećaš me se. Tvoja prijateljica Megan.- smijala sam se veselo. –Oprosti što nisam bila tu za tebe. Nisam mogla ostaviti Neymara. Jednostavno nisam mogla otići od njega. Ne mogu ti opisati koliko sam ga zavoljela u ovih dva tjedna što se poznamo.-odjednom se pojavio smiješak na mom licu.- Nikad nisam bila sretnija. S njim se osjećam sigurno.- krenule su suze niz moje obraze.

Tada sam začula korake iza mene. To su bili moji roditelji.

-          Koliko dugo ste tu?-pitala sam ih brisajući suze s lica.

-          Dovoljno dugo da čujemo koliko voliš Neymara.- na te riječi smo se svi nasmijali.

Zazvonio mi je mobitel.

-          Ispričajte me.-izašla sam van iz sobe da se javim. Zvao je Neymar.

-          Hej!-veselo sam se javila.

-          Hej! Jesi li stigla kući? Nisam mogao više čekati da te nazovem.-

-          Jesam, stigla sam.- odgovorila sam mu.

-          Fališ mi.-tiho je rekao.

-          Neymar, nema me nekoliko sati.-

-          Znam, ali ne mogu bez tebe. Vrati se čim prije.- molio me tužno.

-          Neymar..mislim da se neću moći tako brzo vratiti. Lucy će se dugo oporavaljati,a ne želim je ostaviti.-

-          Znači nećemo se vidjeti još dugo?- upitao je.

-          Ako ti ne posjetiš mene ..da.-izrekla sam tužno.

-          Pronaći ću način da te posjetim.-rekao je odlučno.- Volim te.-

-          I ja tebe.-nasmiješila sam se i prekinula poziv.

Kad sam se vratila u sobu Lucy je bila budna.

-          Megan? Vratila si se!-potrčala sam joj u zagrljaj.

-          Toliko si mi falila.- zagrlila sam ju najjače što sam mogla.

Moji roditelji su se vratili kući,a ja sam ostatak dana provela razgovarajući s Lucy. Pričala sam joj sve u detalj što mi se događalo ovih dva tjedna. S veseljem je slušala tu i tamo prekidajući me s pitanjem: Znači ti i Neymar ste skupa? Ti njega voliš? Ponašala se kao dijete koje hoće sve znati.

Bila sam presretna jer mi je druženje s njom falilo.

      Lucy je provela još 5 dana u bolnici. Napokon je došao dan da je puste kući.

*srijeda* -tri dana do mojeg rođendana.

-          Napokon idem kući!-veselo je skakutala po sobi skupljajući stvari iz ormara.

-          Napokon!-pridružila sam joj se.

Prekinula nas je njezina mama.

-          Jeste spremne? –upitala nas je.

U isti glas smo odgovorile.-Jesmo!-

Sjele smo u auto i odvezle se do njezine kuće. Lucy živi tri kuće dalje od mene. Otkako sam se vratila sve je po starom kao i prije odlaska u Brazil. Neymar me zvao još nekoliko puta. Odnosno sto puta. Zove me deset puta na dan.

Odjurile smo u Lucy-inu sobu, sjele na krevet i uključila glazbu. Odlučile smo popodne provesti kod nje da nadoknadimo vrijeme.

-          Kome je ono rođendan za tri dana?-smješkala se Lucy.

Nisam ništa odgovorila ,samo sam se lagano osmjehnula jer sam se odmah sjetila da Neymar ne može doći. Provest ću rođendan bez njega i to me rastužilo.

-          Hej Meg? Što je bilo?-zabrinula se Lucy.-Neymar neće doći zar ne?- primila me za ruku.

-          Da.-tužno sam odgovorila.- Da samo znaš koliko mi fali. Naviknula sam se na život s njime. –

-          Znam da ti je teško,ali imaš mene.-pokušala me oraspoložiti.-Ajde pogledat ćemo neki film uz kokice da zaboraviš na tužne stvari.

Nasmiješila sam se u znak dobre volje, a Lucy je na brzinu odabrala film. Nisam prestala razmišljati o Neyu. Dapače, film me prisjećao na njega.