Da imam pravo na još jednu želju,
na onu koju zovu poslednju.
Po prvi put ja znao bih šta želim,
ja želeo bih, želeo bih nju.
Da imam pravo na još jedan poziv,
na ispovest pred Bogom poslednju,
ja znam i koga bih da zovem,
ja pozvao bih, pozvao bih nju.
Da joj kažem, bila si mi sve,
nisam znao tada, sada znam,
kad prava ljubav jednom zakasni,
druga neće doći nikada...
Dao bih joj srce svoje,
neka ima srca dva,
samo kada njoj je dobro,
onda dobro sam i ja.
Al' joj ne bih dao oči,
isti tad bi bili mi,
vidjela ni ona ne bi
kada ljubav zakasni
Shvatio sam da ne mogu sebe više siliti i praviti se da je sve u redu kad nije. Nije u redu ovaj život koji živim, nije u redu što ne mogu natjerati sebe da se u potpunosti predam pogrešnoj ženi i nije u redu da se pravim slijep pored zdravih očiju. Isto tako nije u redu što u srcu krijem jednu, a znam živim s drugom i što nemam snage da zaboravim neprocjenjivu i najvažniju. I nije u redu što je nemam.
Gledam u svoju suprugu kako na ivici kreveta sjedi i obuva svoje cipele. Oboje se u tišini spremamo za izlazak večeras i još jednom se pitam koji vrag mi je bio da pristanem na Veliborov glupi prijedlog. Večera u četvero s njegovim djevojkom.
Ni jedan osjećaj radosti mi ne prostruji tijelom jer pojma nemam gdje idemo. Ne volim iznenađenja, jer ona obično donesu nevolju, a to je moje prezime. U poslednje vrijeme sam dodatno van sebe i nisam u stanju da se nosim sa sranjima na miran način. Od kako sam počeo tražiti i od kako sam je opet dotaknuo, jedina je stvar o kojoj mogu da mislim.
“Ja bih se bar u silu nasmiješila, Strahinja. Izgledaš kao da ideš na strijeljanje” gledam je kako nanosi parfem i prstima popraviti svoju bujnu kosu.
Možda bih se i nasmješio da sam srećan, ali posle sinoć nisam siguran ni gdje se nalazim ni da li mogu da izazovem u sebi bilo kakvu reakciju osim ravnodušnosti.
Još na svojom usnama osjetim njene, a u nosnicama me golica njen diskretan i opojan miris. Osjetim ga čak i pored ovoliko drugog parfema oko mene.
Nije jednostavno zanemariti nekog ko živi u vama da bi dozvolili mrvici stvarnosti da vas kupi pesnicom u lice i kurvi sudbinu da pokaže zube.
“Ako si spremna, idemo” ustanem i popravim košulju na sebi. Opet je pogledam i pitam se trebam li brinuti što ne osjećam ništa prema ženi s kojom dijelim sve što imam osim srca? Ono je ionako oduvijek rezervisano.
Osim kajanja koje je svaki dan sve prisutnije, osjećam i gađenje prema sebi? Pitam se osjetiti li i ona isto zato što živi s muškarcem koji zapravo i nije njen? Ali kad je pogledam onako skockanu nekako mi je to malo vjerovatno. Ja njoj dajem ono što joj treba, financijsku stabilnost. Ona je žena koja može da se kupi lijepim i skupim stvarima. Ema je tražila samo da je volim i da joj se dam u potpunosti. A ja to nisam ni mogao ni znao, a sad kad sam više nego svjestan toga sve što imam osim svoje kćeri bih dao za nju. Da znam postoji li i najmanje šansa da je dobijem nazad promjenio bih život iz korijena počevši od ovog cirkusa ovdje.
“Ako ćeš cijelo veče biti takvog mračnog raspoloženja, mogu ići i sama, a za tebe mogu izmisliti neki jadan izgovor... “ svakom sekundom sam sve više gubio strpljenje a nisam htjeo iznevjeriti brata.
“Nije mi do svađe, Dijana. A ti svom ljubavniku možeš postavljati uslove, znaš da ja taj nisam “ i nisam. A nisam ni glup. Koliko ja švrljam okolo toliko i ona, samo što ja idem za jednom ženom, a ona ih ima. Međutim sve do sad nikad nisam riječ rekao. Po nekad se jednostavno čini lakše zažmuriti pred stvarnim problemom nego se suočiti. Nizak nam je Moralo oboma, a svjesni srljam u propast i dalje.
Mrzim sebe što sam uopšte ikad dotaknuo ovu ženu, što sqm ostao bez svega što sam imao i što moj brat, koliko god bio naporan, ima pravo.
Trebao bih Emu ostaviti na miru, trebao bih se skloniti od nje i pustiti je da živi svoj život kao i do sad, ali ne mogu. Nje je više nego ikad u meni i ja sam polumrtav čovjek ukoliko s odreknem bar mrvica koje pokupim. Znam da nemam pravo ali ga tražim, sebično i ljubomorna je želim nazad, a cijena je prevelika ne samo meni nego i njoj. Da je samo mogla da me uvjeri u svoje riječi kad sam je dotakao, odrekao bih se nje, ali nije. Drhtala je zbog mene, davala mi iako nije smjela i pribudila zvijer željnu njene ljubavi. Kako da se vratim u okove u kojima sam bio, kad sqđ s njenih usana osjetio ukus slobode?
