Da li ću ikad više imati privilegiju slušati kako joj je prošao dan, gdje je bila i o čemu je razmišljala s vremena na vrijeme? Hoću li ponovo moći da slušam njen melodičan glas dok zatvorenih očiju zadovoljno šaram prstima po njenoj goloj koži, a njena kosa rasuta po mojim grudima škaklja kožu i širi miris poljskog cvijeća? Da li će sudbina da se pobrine za moje grijehe tako što će kajanje biti moja doživotna kazna? Samo Bog zna koliko se kajem i na šta sam spreman da se samo ona vrati meni. Ponesem svojim mislima samo na pola slušam Velibora kako spominje njeno ime i dobija moju punu pažnju.
Moj brat mi prepričava razgovor koji je imao sa Emom i ne mogu sakriti razočaranje zato što mi se nije javila. Volio bih da sam ja bio taj ispred m ga bi stajala i pričala o svemu.
Nisam ga mnogo pitao, ali sam svakako htio znati svaki detalj. Ne bi je ovdje bilo teško pronaći, od tri hotela koja su raspoređena u ovom gradu, jedan bi sigurno bio njen. Samo što sam htio da me ona sama potraži a ne da je ja cijelo vrijeme progonim. Želim je i ne znam kako se sa tim nositi a da negdje ne napravim štetu. Povrh svega, moram da je vidim prije nego li pobjegne i sakrije se od svih nas. Kako ću onda da dođem do nje?
"Hej, vidi šta sam našao. Jesi li ti čuo da je danas nešto gorelo u gradu" čačkao je po telefonu i ćutao mirno čitajući, a alarm za uzbunu u meni je urlao. Peckanje pod kožom nimalo nije prijatno i uvlači mi se do kostiju.
"Nemam pojma. Bio sam na poslu, pa čak i da je nešto bilo, kako bi mogao čuti" on je i dalje čutao.
"Jebem ti Strahinja. Vladanov i Emin restoran je danas progutao požar. Dvoje mrtvih i jedno teško povrijeđeno" zaledio sam se u mjestu. Čini mi se da je na momenat nestalo vazduha u stanu i da se gušim, zaboravljam disati pa i progovoriti.
"Ne može biti..." izvučem telefon iz džepa i okrenem Emin broj. Nedostupna je. Nekoliko puta sam pokušao ali bezuspješno ahvatajući da mi se možda ne bi uopšte ni javila.
Kopao sam po imeniku panično tražeći Sonjin broj telefona. Bože, samo neka bude dobro, taman to značilo kako srećna živi daleko od mene. Ruke su drhtale, a panika mi nije dala da mislim, a Sonja se nije javljala.
"Smiri se i pusti mene" Velibor je zvao i ko zna nakon kojeg pokošaja je podigla slušalicu.
Slušao sam dok su pričali i vidio olakšanje na bratovm licu.
"Vidimo se za pola sata" njoj je poklopio slušalicu i pogledao me.
"Ema nije bila u restoranu kad je izbio sav taj haos. Vladan je loše, jako loše, a dvoje radnika je izgorelo" vidim da pokušava da me umiri ali ne može sasjeći strah u meni samo tako.
"Ne možemo je ostaviti sada samu. Zamoliću Ines da ostane dodatno, platiću koliko god bude tražila" nisam gubio vrijeme i stvari sam rešavao u hodu. Ines i Mina su izašle vani u kratku šetnju, nadam se samo da neće biti problem.
Ne znam koliko je uopšte pametno da odem tamo ali je moram vidjeti. Nikad nisam doživio sličan osjećaj, kao kad sam mislio da je ona nastradala. Umro sam u momentu. Ines je brzo pristala da se pobrine za Minu ako treba i ostaće prespavati. Pristao sam jer nisam znao koliko ću se zadržati. Ako me ne bude željela spreman sam se vratiti čim se uvjerim da će ona biti u redu.
Velibor je pričao na telefonu sa trenutnom djevojkom i nije bio raspoložen. Očito su nevolje u raju. Prekinuo je nakon što je shvatio da stojim i posmatram ga, potom bez riječi izašao.
Onih petnaest minuta vožnje do bolnice bilo je previše mučno, u stomaku je čvor koji mi sprečava disanje, a tijelo napeto. Velibor ne govori ništa, što samo dodatno pogoršava osjećaj težine. Strah me onog što ću vidjeti.
Nije bilo teško pronaći odjel intenzivne njege, ali Ema nije bila na hodniku. Samo Sonja. Po izrazu njenog lica nešto debelo nije valjalo.
