Sad te ima, sad te nema... Ko bi rekao da se život svodi na to? Nikad ne znaš šta te čeka sledeći tren, a koliko god se osjećali spremno na sve toliko i nismo, a toga tek postanemo svjesni kad se desi. Koliko god puta se pitala zašto se dešavaju ovakve stvari i kakvi su to ljudi monstrumi, spremni da olako nekome oduzmu život, ne mogu od sebe sakriti istinu. Vladan je bio dobar meni, ali ne i ostalima. Svaki čovjek je bar jednom u životu donijeo po neku lošu odluku, a ja sama sam živi dokaz toga. Od mene je sakrio pravog sebe, a ja sam se dovoljno valjala u samosažaljenju, ližući svoje rane, da me nije zanimalo ništa što je bilo ispod površine. Nisam pitala i ako sam trebala, nisam gledala i ako sam morala, tako nisam ni vidjela ono što mi je doslovno bilo ispred nosa. Prilagodila sam se svemu što sam imala i ušuškana u tu lažnu sigurnost, zaboravila da trebam na prvo mjesto staviti sebe. Osjećam se krivom što sam taj potez povukla baš sad, ali i da sam ostala da li bi išta promjenila. Ne, ne bi. I da sam ostala ishod bi bio isti, a stanje među nama gore. Kad je nešto zapisano negdje u zvijezdama, stići će nas kad tad. Svaki naš grijeh dođe na naplatu, nebitno u kom obliku i na koji način. Da li smo dovoljno jaki da podnesemo kaznu koju smo zaslužili bježeći od sebe samih? Ja nisam, posebno ne sad...
Razorena sam, zbunjena, uplašena, napušena i razočarana, ali živa, tako da moram naći način da krenem dalje.
Bilo je više nego čudno stajati na groblju i gledati kako zemljom prikrivaju mjesto vječnog boravka čovjeka s kojim sam provela nekoliko godina dijeleći sve. Razočaravajuće je to što se ne osjećam onako kako bi trebala, bolno, potreseno, prazno, poraženo, beživotno, nego samo razočarano i prevareno. Možda mi nedostaje prijatelj koga sam u njemu našla, ali opet kada stojim i gledam u život koji se dešava nekom drugom, a ne meni. Ljudi koji mi prilaze i izjavljuju iskreno žaljenje na momente kao da ne čujem, kao da imam vantjelesno iskustvo popraćeno šokom. Možda će se vremenom sve sleći i ja ću postati malo svjesnija svega oko mene. Šta ako se sutra probudim i ne bude mi bilo ovako kao sad, nego se slomim?
Gledala sam kako ga zemlja pokriva i po neki jecaj i težak uzdah su doprli do mene, dajući mi do znanja da sam budna i da ne sanjam. Sve ovo oko mene se događa i ja ne mogu uraditi ništa da to promjenim. Sonja je sa moje desne strane i drži me za ruku ne govoreći ništa. Sveštenik čita molitvu i koliko god se trudila skoncentrisati, ne ide. Prohladan vjetar puše, oblaci su se nadvili i kiša samo što nije počela. Nisam se osvrtala okolo gledajući u prisutne, jer sam u jednom momentu osjetila i sram. Možda bi sve bilo drugačije da sam ga voljela onako kako je on volio mene. Trebala sam se truditi više, zbog oboje. I sad kad mi je bilo najteže ja sam u život pozvala svoju propast.
Strahinja je sa mnom proveo dvije noći, ali ne kao ljubavnik. Nije me dodirnuo samo je jednostavno bio tu, da ne budem sama i nudio mi pomoć, ako je želim. Prvu noć ja sam tražila da ostane, a drugu je došao sam poprilično kasno, zajedno sa Veliborom dok smo ja i Sonja sjedele i pričale. Nije želio da ode, a ja sam htjela da ostane. Još me strah ljudi s kojima je Vladan petljao, ali nisam htjela da Strahinja zbog toga ostane. Koliko god me slomio, ja sam se uz njega osjećala, sigurno. Zato znam da sam prokleta njime, on je moja kazna, za svaki grijeh pokoljenjima unazad. Kao da me sama njegova prisutnost održava pribranu, a još ne vjerujem u način na koji se ophodi prema meni.
Možda sam samo sklona mučenju same sebe i boli koji je postalo moja svakodnevnica. Nije više onoliko jak, jer sam se navikla ali je duboko usađen u mene i drži se za sve krajeve napaćene duše! Ova borba protiv mene same traje predugo, a ne znam koliko još snage imam za dalje.
Ljudi su počeli da odlaze sa groblja, a ja sam i dalje zurila u zemlju prekrivenu cvijećem i krst na kome je ispisano njegovo ime. Nema ga više, a ja sam ostala da se nosim sa svim problemima koji su ostali iza njega.
Već sam se donijela odluku o preseljenju i pronašla stan. Ja ne mogu ostati ovdje, moram se pobrinuti za sebe, a sve ostalo može i mora da čeka.
