Mrzi me, slobodno me gađaj suzama,
samo nemoj nemoj ćutati,
jer tu bol ja neću podnijeti.
Kuni me, udaraj me rukama po duši,
tamo gdje je nekad bilo časti,
samo nemoj, nemoj ćutati.
Od tišine ne mogu se spasti...
Vraćam se sa mjesta zločina,
pognute glave i bez ordena,
dušu sam ukaljao,
da sam gori možda bih ti valjao.
Pao sam bez zrna baruta,
u taj rov od tuđeg kreveta.
Dušu sam ukaljao,
da sam gori možda bih ti valjao.
Mrzim me, zaplači za nama barem malo,
što se moje telo drugoj dalo,
sa tišinom sve je propalo.
Kuni me, udaraj me rukama po duši,
tamo gdje je nekad bilo časti
samo nemoj nemoj ćutati.
Od tišine ne mogu se spasiti...
*********************
Hodam ulicom i razgledam okolo tražeći dobro poznato lice, ali mi se čini da se izgubila negdje nestala i isparila. Prošlo je skoro sedam dana od kako sam joj poslednji put poslao poruku i od kako nisam dobio odgovor. Ujedno sam i saznao da je Vladan došao kući, a u tom trenu sve oko mene je poprimilo sivu boju. Nade su se raspršile kao žestice prašine i stvarnost ih je poput oluje raznijela negdje u nedogled.
Nije moja, nemam pravo na nju i ne smijem se vraćati tamo gdje smo nekad bili jer bih lako mogao potonuti još dublje i dalje.
Nikad o životu nisam razmišljao kao u poslednje vrijeme niti sam analizirao situacije, ljude, događaje. Jednostavno sam se pomirio sa tim da sam osuđen na život bez osjećaja, bez ljubavi i bez nje. Tako je bilo sve dok nisam dobio mogućnosti da je još jednom dotaknem i osjetim u tim kratkim trenutcima prišlosti koje smo podijelili. Ne čini me dobrim čovjekom to što kradem tuđe, ali to tuđe je na neki način moje. Koliko god se ona opirala i tvrdila suprotno, nas dvoje još smo jedno kad se nađemo blizu, a na daljinu smo samo dvoje ljudi koji se vole i protiv toga ne mogu ništa. Koliko god se truditi ne misliti na sve to, ne ide mi.
Sad apsolutno obraćam pažnju na sve i nikako ne mogu da sam sebi oprostim što sam bio đubre neviđeno.
Znao sam koliko sam joj značio i mislio sam da će uvijek biti sve dobro i da ću svaki zajeb opravdati onim što sam osjećao a nisam znao definisati. Volio sam je ludački, a u isto vrijeme bježao od toga. Volio sam je kao nikad nikog ni prije ni kasnije, plašio sam se toga što sam osjećao i poricao sam to. Svaku koja mi je pala pod ruke odvukao sam negdje u mrak i svaki put samo dokazivao koliko sam gad dajući svoje tijelo, povređujući njeno srce, kidajući je iznutra sve dok jednom više nije mogla da podnese. Otjerao sam je, slomio, zgazio, sve ono što nisqm smio ja sam radio...
Onog trena kad je Dijana rekla da je trudna i da ću postati otac, shvatio sam jednu stvar. Život koji sam živio i u kome sam radio sve ono što ne bih smio, nestajao je brzinom svjetlosti i tlo mi se izmicalo pod nogama, a moja sigurna luka, moje utočište je nestajalo zajedno s njim. Gubio sam sve i rušilo se sve, a ja nisam ništa mogao da uradim po tom pitanju. Ništa nije ostalo da bi se spasilo i ni jedno more nije moglo očistiti mojenruke ukačjane grijehom, ni jedno čistilište nije bilo dovoljno da mi skine mrlje sa duše, da je spasi.
