Kako su sretne ptice koje imaju krila. Mogu da odlete gdje požele, da žive slobodno I da uživaju u svakom danu koji je pred njima. Ja da sam ptica stalno bi bila bliže oblacima, bliže suncu, dalje od meteža koji vlada na čvrstom tlu. Letjela bih kroz svijet tražeći mjesto gdje bi živjela, svila bih svoje gnijezdo, možda imala I mlade, ali čak I takvoj prestoji opasnost od grabežljivca. Baš kao I sad. Tako da niko nije zaštićen stoposto I svako ima svoj trnoviti put pun svega koji mora bosih stopala proći. Ne zato što želi već zato što su sve zaobilazne ceste prečica do goreg mjesta. Izgledaju primamljivo i lako kad napravimo prvi korak, ali svaki sledeći nas vodi u veću i bržu propast. To kažem iz iskustva. Jer sam ja trebala uzeti vremena da se oporavim od svega pa da onda na ruševinama života očvrsnem temelje za gradnju novih zidova i krenem ispočetka. Ja sam se oslonila na Vladana i evo gdje sam sad.
Kad smo mladi I nezreli, sve se vrti oko jednog trenutka, jedne obaveze, jer smo stavili sebi neke ciljeve koji samo nama imaju smisla. Još kad se u tim nezrelim godinama I zaljubimo, odluke koje donesemo obično su pogrešne. Ljubav nas zaslijepi, posebno ona prva, nevina I bezgrešna. Jer samo jednom možemo da poklonimo srce koje je čisto I neiskvareno. Sve dok ga ne damo nekom da ga čuva I pazi ono je nježno I krhko, sitnice mogu da ga slome, a jačina kojom voli je toliko snažna da oči ne vide dalje od osjećaja. Tako sam ja voljela, tako sam osjećala, tako živjela. I bila sam srećna. Bila sam srećna sve dok sam vjerovala u iluziju koja je bila skovana oko mene, voleći i koraćajući naprijed sa sigurnošću.
Potom mi se život počeo rušiti kao kula od karata, kada su oči progledale, a srce poput stakla popucalo i raspršilo se. Više ga nije bilo moguće popraviti, a ja sam one male sitne komade koji su ostali sastavila I lizala rane ne bi li zarasle, ali svaki put bi po neka prokrvarila.Kao da su boljela i sama sjećanja, a ono slabašno kucanje je bilo vapaj za njim. Za onim pogrešnim.
Kad sam ipak napravila korak naprijed, čovjek koji je stao uz mene I prihvatio me tako raskomadanu bez suvišnih pitanja i po malo je vraćao ravnotežu u moj svijet. Ušuškavao me u sigurnost I davao mi baš ono za čim sam čeznula, ali ja nisam u potpunosti bila srećna. Dozvolila sam da me ušuška u lažnu sigurnost, da mi pruži dom, da me zove svojom, da mi stavi burmu na ruku, da me voli, a da mu za uzvrat ne dam ništa osim tijela. I po koju cijeniu? Sad se po prvi put pitam da li sam toliko naivna I glupa kad je uspio da me zavlači a da ne shvatim? Po prvi put se pitam kakve osjećaje je Vladan imao za mene? Da li je to ljubav ili neka opsesija? Potonem fotelju I pustim suzama da izađu iz mene ne zauzdavajući jecaje. Ne znam ni zašto plačem. Ništa ove suze neće popraviti, ali bar ću se ja osjećati lakšom. Sonja je obavila ruke oko mene I zagrlila me, a vrata stana su se uz tresak otvorila. Ona se trznula, a ja nisam imala snage da napravim bilo kakav pokret. Ili samo nisam željela.Šta god bilo, moje je tijelo mirovalo, disanje bilo kao i do sad, a neka pustoš se kroz mene razlila kao katran.
"Ema, dušo" njegov glas je bio slomljen, a ja više nego svjesna da od ovog ne mogu da se sakrijem. Nije da želim, ali nemam dovoljno snage da se raspravljam. Međutim... On mi duguje odgovore, duguje mi objašnjenja, duguje mi slobodu. Osjećam se prevarenom I glupom, čak toliko da se pitam jesam li uopšte I normalna.
"Vladane, ostavi je da se sabere. Od juče joj se život pretvorio u pakao, a ti si najviše kriv za to" Sonja pokušava zvučati strogo.Ponaša se previše zaštitnički i u trenu bi skočila na njega da se ukaže potreba za tim.
"Moraš otići, Sonja. Nas dvoje moramo da razgovaramo" ona uzdahne iznervirana njegovim zahtjevom. Nije se pomakla, samo me i dalje držala oko ramena.
"Lud si ako misliš da ću je ostaviti samu sa tobom. One gorile su je mogle ubiti, a ti ništa bolji od njih nisi" uzdahnu je I kleknuo ispred mene. Nije me dodirivao, samo klečao. Tad sam ga pogledala I zapitala se vidim li stranca? Poznajem li ovog čovjeka uopšte I kome sam poklonila svoje krhko povjerenje? Šta se toliko moglo promjeniti i kad?
