Grešnici- treća knjiga serijala Plamen

12.Maja

Misli mi preplavljuje Nemanja, način na koji me gleda,  ljubu, uzima a ne pita, prisvaja i drži.

Isčekivanje je najgora stvar koju sam iskusila, a nekako mi se čini da će Nemanja na kraju da me ispali, samo da bi mi se odužio za prošli vikend.  Živci mi trepere, a svaki sekund očekujem da ću pući i pretvoriti se u živi nered. Od sinoć sam  smetena pokušavajući da svoje misli dovedem u red,  a osjećaje gurnem negdje po strani dok još mogu. Znam isto tako da pokušavam zavarati sebe,  a to još nikom nije uspjelo. Mogu ja drugima da glumim i budem ono što nisam,  ali samoj sebi ne mogu.
Naša mala predstava u onom šumarku nikako mi ne izlazi iz glave,  a ja sam više nego svjesna da više nemam gdje pobjeći i da se od njega ne mogu sakriti. Čak i da imam toliku snagu volje, ja to ovaj put ne želim.  Između ostalog, znam koliko sam duboko potonula s njim i da me neće proći tako lako ništa od ovog.  Mogu samo da se pomolim Svevišnjem, da preživim u slučaju da se desi najgori scenario. S njim ne mogu odbojiti tjelesnu potrebi od osjećaja i na smrt se plašim toga.  Svjesno ulazim u sve ovo i ako mi slomi srce, želim samo da uspijem dovoljno da zacijelim i krenem dalje. Nikad me ni jedan muškarac nije mogao tako lako potraziti,  obuzeti,  zapaliti i natjerati da treperim od samo jednog nevinog dodira,  a slagala bih kao nikad, ako kažem da ih nije bilo prije. Bilo ih je,  ali u meni nisu budili ništa osim strasti, bijesa i razočarana na kraju. Niko od predhodnih ljubavnika u meni nije vidio ženu željnu ljubavi, a ni ja je nisam baš pokazivala. Nemanja je od prvog momenta u meni dirao nešto što do tad nisam ni znala da imam. Možda je problem samo u meni,  ali šta god da je u pitanju, ovaj put je drugačije i moram se složiti sa njim.  Situacija je izluđujuća, po malo je postala i naporan,  ali se više ne može izbjegavati ono neizbježno. Upravo sama sebi priznajem  poraz dok ga čekam i ubijam se u pojam misleći o najgorem.  Ali se sinoć nešto promjenilo... Dok me držao čvrsto privijenu uz svoje tijelo, mirno dišući, izgubljen u mislima, uz njega me držalo i nešto nevidljivo. Kao da se oko nas obavilo i ušuškalo, toplo blaženstvo, utkano u prostor gdje smo boravili.  Ta viša sila iako nevidljiva pjevušila je nešto lijepo i dirala me u dušu. Uskomešala mi je grudi stišćući ih i preplavljujući drhtavom toplotom jija me potom dijelu obuzela.  Drhtala sam doslovno i on je znao to. Hladnoća nije imala baš nikakve vezebsa tim,  a ni strah.  Ne mogu se više boriti protiv sebe i kud puklo da puklo, ovo će se dogoditi. Samo lud čovjek može bježati od ljubavi, a ja nisam luda.  Samo mogu sakupiti hrabrost i uzeti je, a potom se suočiti sa svim što dolazi s njom.
Ušla sam u sobu i pogledala se u ogledalo, mjerkajući samu sebe.  Mali svileni ogrtač je skrivao crni čipkasti veš,  a sad mi se čini da sam se previše zanijela s obzirom da ga još nema.  Uzmem telefon da provjerim pozive i poruke, pa se bacim na krevet. Tijelo mi gori pri samoj pomisli na njegov sinoćni pad u moje ruke.  Kad je on mogao da toliko uradi, onda večeras mogu i ja. Ulazna vrata se otvoriše i zatvoriše i stanom se prolomi njegov glad koji me pogodi.  Stigao je...

“Majo... Stigao sam” da stigao je,  a meni se kao djevojčurku utroba stisne i ruke orose znojem.  Ja nikad nisam nervozna, ovo je van svake pameti. Ali i gorim od potrebe da ga dotaknem,  da se prepustim i dopustim mu da ispuni dati obećanje.  Duboko udahnem i namjestim smješak na lice, popravim čvorić na ogrtaču i izađem da ga vidim.  Skoro se sudarimo u dnevnom boravku i da me ne drži za ruke, ne bih mogla stajati na nogama. I samo taj jedan malo kratko kontaktu razorio me više neko nečiji poljubac.

“Tu sam” usta su mi suva, a disanje se na trenutak zaustavilo. Zvuk potrebe se slomio u tišini među nama a njegove oči su bile tamnje nego ih se sjećam. Samo se malo pomjerio i usne spojio s mojima.  Gladna sam poljubaca i dodira, žedna sam ljubavi, a on je moj izvor. Ne znam da li  osjećamo jednako, ali ovo ne mogu propustiti. Usne mu zahtjevaju moje, ruke mu polako klize do mog lica i umjesto da potrgam sve s njega ja samo stojim i puštam mu da me uzme,  da se  gosti svime što poželi. Stisnula sam se tijelom uz njegovo, vapeći za njegovom blizinom,  toplotom i sigurnošću koja dolazi sa svim tim.
“Budi moja, Majo... “ ove riječi su tako kliznule sa njegovih usana i upravo mi dalje ono što sam željela. Ali sad ni jedno očito nije pri sebi da bi mogli razmišljati dalje o ovome.  Sad jesam njegova, kao glina,  kao neko ko robuje i ne može da skine okove jer ih treba oko sebe. Da mi sad zatraži sve, bez razmišljanja bih to dala.