Grešnici- treća knjiga serijala Plamen

11. Nemanja

Kad čovjek sa nekoliko sijedih u svojoj kosi počne da se ponaša kao balavac od petnaest godina, s njim definitivno nešto nije u redu.  I za sve to je kriva ova  mala prgava curica pored mene.

Nisam mislio da ću je naći ovdje ali dan mi se svakako popravio na bolje... Između ostalog, protiv sebe ne mogu,  a ona me gura preko ivice htio ja to ili ne. Morao sam da joj ukradem poljubac a igra toplo hladno nije za mene, bar ne više.  Želim je i imaću je,  a dva dana imam gore da izvedem to. Siguran sam da ću imati muke, ali vrijedna je toga.
Ne znam da li je svjesna svog uticaja na mene, kako gorim kad je vidim i kako se počnem ponašati, čak i samom sebi, blesavo. Možda je i bolje da je svega blaženi nesvjesna nego da može vidjeti ono što mi se odvija u mislima kad god imam priliku za to.
Prebacim ruku preko naslona iza nje i ubacim se u razgovor. Dugo nisam bio ovako opušten i zadovoljan,  a tek tračak napetosti se rodi svaki put kada nam se pogled i sretnu i vazduh među nama plane. Nemoguće je biti hladan i nepristupačan,  ja ne mogu glumiti finog momka kad to nisam. Nisam ni bio svjestan da joj prstima dotičem rame i polako klizim niz njega praveći krugove, sve dok Anđela nije sa prepredenim smješkom pogledala u tom pravcu.  Maja se nije bunila ili je i sama bila nesvjesna onog što se događa. Smješkao sam se u sebi zadovoljan situacijom.

“Idem da obavim jedan razgovor.  Budite dobro dok se ne vratim” namigne nam i javi se na telefon koji uporno zvoni i znam da će razgovor da potraje.

“Prestani me dodirivati” pomaknem se i ruka s ramena padne iza njenih leđa i stisnem je čvrsto za dupe. Ona se trzne a ja se nasmijem. Njena ruka poleti prema meni ali sam je uhvatio prije nego li sam dobio pljusku.

“Smiri se i prepusti. Uživaj Majo u svemu što radim za tebe jer nikad nisam bio strpljiv muškarac. S tobom jesam” zarežim i posegnem za njom pa joj zarobim ruke iza leđa i nadvijem se nad nju. Gledamo se i znam da ne bih trebao raditi ovo ovdje,  ali ne mogu sebi pomoći.

“Ja od tebe nisam tražila da budeš takav... Sam sebi praviš problem” izvijem odrvu i nasmješim se. Upravo me izazvala i dobiće baš ono što traži.
Poljubim je tako žestoko da nije imala priliku da se odbranila niti da me spriječiti. Slabo opiranje je izblijedilo do kraja i poljubac koji je trebao biti kazna pretvorio se u buru. Usne su joj tražile više nego sam davao,  znam da trebam stati,  ali ne mogu.  Tijelo mi se budi, srce bubnja u ušima,  a kroz vene teće čista potreba, primitivna i tako gusta da zaustavlja svijet oko nas. Pustio sam joj ruke i prste zamrsio u njenu kosu, svoju težinu sam spustio na njeno tijelo i nemam namjeru da je pustim od sebe.
Ludilo koje nas je obuzelo trajalo je sve dok nije ponestalo vazduha i meni i njoj. Odvoio sam usne od njenih puneći pluća neophodnim vazduhom.  Jedva sam disao baš kao i ona, a ćemo sam naslonio na njeno.  Zarobio sam je tijelom, razmijenio s njom nešto što nisam znao da uopšte i imam u sebi, a sad dok dolazim sebi svjestan sam da probuđenu gladnu zvijer u meni neću tako lako nahraniti.  Između ostalog,  ona ima nekog... Znam da s njim nije ništa ozbiljno, jer da jeste, ona se ne bi topila u mojim rukama. Zapravo me to u ovom momentu najmanje brine, da nije htjela imala je načina da me spriječi.

“Šta je ovo bilo” jedva je govorila,  a ja postao svjestan mjesta gdje se nalazimo oboje. Nije mi dosta i želim sve od nje,  ali kako čekati do sutra i dok se ne vratimo voditi klub skupa? Moram dobiti još po malo svega od nje, slomiti i najmanji njenu odbranu, obuzeti je potpunosti, prisvojiti je...

“Obuci se.  Idemo na jedno mjesto” oslobodio sam je i odvratio pogled od nje. Nisam mogao samo gledati,  a ne dodirivati. Trebam teren gdje će mi ruke biti odriješene i gdje neću morati da se suzdržavam.

“Ne mogu ići s tobom... “ ustao sam i uzeo jaknu koju sam već vidio na njoj i pružio joj je.  Otipkao sam poruku Anđeli da smo otišli u šetnju i izašao vani da je sačekam i da se hladim malo.  U hlačama mi je haos, a znam da neće proći dok se ne olakšam.
Minutu kasnije, ona  je izašla i stala ispred mene.  Otvorio sam vrata od auta i bez ijedne razmjenjene riječi sjeo za upravljač.  Zaključao sam sva vrata za svaki slučaj i brzo izašao iz zaseoka vozeći prema šetalištu.  Vjerovatno je nekad i dolazila ovdje ali ne s muškarcem.  Ćutala je, ali i ja sam.  Među nama je nešto pucketalo i čim sam parkirao kod prve klupe, izašao sam na svjež vazduh.  Bilo je prohladno,  ali je bilo vrijedno njenog izraza lica kad je izašla.  Svjetla grada su svjetlucala u daljini,  a mjesečina je obasjavala sve oko nas.  Sjene drveća nadvile su se nad cestu,  a trenutka je bio nešto što ću sigurno pamtiti iako nisam neki romantičar.

“Tako je... Divno”gledala je okolo stojeći nepomično a ja sam gledala u nju.

“Majo, djevojčice... Pogledaj me” u ovoj polutami, oči su joj svjetlucale a vjeteić nanijeo nekoliko pramenova na njeno lice.  Sklonio sam ih da ne smetaju dok je upijamo i lagano sam joj pomilovao obraz. U tim očima je bio odsjaj nečeg što nije puka strasti,  grijalo mi je grudi i cijelo tijelo.

“Nemanja...” ruke su joj drhtale dok ih je spuštala na moja ramena.

“Ne znam šta mi ovo radiš ni kako to postižeš ali ja više ne mogu da budem ono što nisam. Znaš li koliko te želim” pitam je i ona zagrize usnu.

“Ti si sve ono od čega bježim... Ali te opet poželim kad... “ podignem je i spustim na haubu automobila. Smjestim se među njene noge i lagano je poljubim,  kratko,  tražeći da me prihvati,  da se ne predomisli.
Kad je jezikom prešla preko moje donje usne, ponovo sam iskočio iz sopstvene kože.  Otkopčala mi je jaknu i podigla majicu hladnim rukama dodirujući moju vrelu kožu.  Drhtao sam, kao nikad u životu,  padao sam i bilo je fenomenalno.  Nisam se plašio udara od nešto jer je ona bila tu. Uradio sam isto što i ona, ali moje ruke nisu bile hladne samo drhtave. Istraživao sam je preko odjeće jer bi svaki kontakt kože na kožu odveo u pogrešan smijer. Vrelina je isijavalamiz nje, a meni uzdasi i tiho mumljanje od zadovoljstva me lansirali u nepoznato i tako moje u isto vrijeme.
Zašto svaki dodir s njom izgleda tako prirodno, kao da svaki dan radimo to, kao da se poznajemo oduvijek?  Nije mi jasno da sam zbog nje spreman uraditi stvari koje nisam bio spreman ni za koga. Šta god to bilo u njoj, mene je prodrmalo do srži.

Ruka joj je kliznula niže, i dodirnula me preko hlača lagano stišćući moju muškost.  Ako do sad nisam znao gdje sam,  od ovog momenta ona je sve što vidim, osjetim i trebam. Nisam se trudio da je prekinem, previše uživam u ovome da bih sebi uskratio ti.

“Majo, tražiš đavola tamo gdje ne treba” usnama je prelazila po mom vratu i lagano zagrizla kožu. Zadovoljno sam mumljao, prepuštao joj se ne mareći ni zašta.

“Ti si sam vrag lično i ovo sad su samo tvoja posla. Pusti me da se zabavimo radeći ti sve što želim “ako sam ja vrag, šta je onda ona?
“Znao sam da ćeš me koštati samo ne i koliko.  Sve što poželiš... “ nasmješila se i otkopčala mi hlače. Svakako sam bio na ivici pucanja, a njen dodir će me baciti preko nje.
Usne su nam se dodirivale, polako i nježno, poljupci su bili puno potrebe,  a njen dodir na mom krutom udu me natjetao da preklinjem za milost. Stezala me i obrađivala rukom, a trncu koji su krenuli kroz mene su samo sekundi kasnije u vrelom mlazu preplavilo njene ruke. Dovela ne do orgazma kao nikad ni jedna, i jedva sam stajao na nogama. 

“Uprljao si me” onako sav raskopčan i na klimavim nogama sam iz auta donijeo vlažne maramice i obrisao joj ruke pa i sebe doveo u red. Šta mi žena uradi za sekund...

“Nisam te uprljao dovoljno i onako kako ću tek to da uradim. Dužan sam  ti zadovoljstvo i planiram poravnati dug s kamatama... Sutra veče, kad se vratimo u stan” zakopčao sam se i zakopčam njenu jaknu.

“Stvarno?  Nisam pristala ni na šta” kaže zabavljeno.

“I ne moraš pristati. Sam ću uzeti ono što mi pripada,  nemaš izbora kako god da okreneš” pokupim maramice i bacim ih u korpu za smeće.
“Kako smo samouvjereni...” koluta očima.

“Začepiću ti usta onako kako sam dugo zamišljao ne prekineš li podjebavati” i poljubim je.

“Baš me zanima kako si zamislio to” obavija mi ruke oko vrata i gleda me u oči.

“Radije ću ti to pokazati” misli mi divljaju i opet sam na pola dignut.  Nikad ni jedna žena nije na mene uticala kao ona. “Hoćemo li krenuti?  Hladno je? “

Meni nije,  ali bi njoj moglo da bude.  Ona se okrenu i pogleda u zvjezdano nebo.
“Ostanimo još malo. Tako je lijepo” naslonim se na haubu automobila i provučem je sebi.  Obgrlim je rukama i utonem u nekakav mir koji sam pronašao uz nju. Naslonila je glavu na moje grudi i gledala negdje u daljinu, ravnomjerno je disala i osluškivala sve oko nas.

Noć je bila tiha,  vjetar se nemirno igrao suhim lišćem i pomjerao tanašne hrane ogromnih krošnji.  Blijeda mjesečina je prkosila tami i bacila sjaj okolo kao prašinu,  a tek po neki oblačić iz daljine lijeno je klizio po nebeskom svodu. 
Sve je bilo tako nestvarno,  a u meni se ugnijezdilo nešto potpunosti novo.  Tjeralo je moju ćud u posebne uzde i obavijalo se oko mog srca poput svilenih niti ušuškavajući ga u osjećaj pripadnosti i sigurnosti.  Da li je to ljubav ili samo iskušenje u koje sam  uletio mijenjajući svoj ustaljeni obrazac prilagođavajući ga njoj?  Ima tu nešto više od puke strasti i dok ovako ušuškano stoji u mom naručiju osjećam se kao čovjek koji je našao ono što je davno Izgubio.  Ja sam zaljubljen, u to sam sasvim siguran.  Samo kako navesti nju da u meni vidi ono što sam ja našao u njoj?

“Znaš... Ima nešto u ovom mjestu ovdje, ne znam kako ti to objasniti... Kao da te natjera sagledati stvari malo drugačije ili je to samo onaj dio noći gdje sve izgleda drugačije” stisnem je jače uz sebe.

“Odrastao sam ovdje,  ne znam ni jednu legendu vezanu za ovaj kraj, osim vječne ljubavi... Naših prijatelja. Možda i ima neka koja je zaboravljena” ona se odmakne od mene.

“Ljubav je sama po sebi legenda ako se uzme u obzir koliko je malo one čiste, prave i iskreni. Da li si ikad volio nekog van svake pameti, bez zadrške i bez ostatka” zagledao sam se u nju. Bježao sam od tih osjećaja kao đavo od krsta,  a viđao sam ljude uništene njime, ali i one srećne u njima.

“Nisam do sad volio nikog” ali sam na dobrom putu da izgubim glavu za tobom.  Zadržao sam te misli za sebe. 

“Nisam ni ja, ali čovjek može da mašta” doda i vrati se u isto položaj u kome je bila ranije.  Nisam ni znao šta da joj kažem na to.  Mašta zna biti zeznuta stvar,  posebno kada se mnogo mašta o nečemu što je nemoguće. Potisnuo sam misli koje su me opkolile negdje u stranu i odlučio uživati u njenoj blizinu dok još mogu.
Ne znam koliko smo dugo stajali pod mjesečinom,  zadubljeni svako u svoje misli. Sviđala mi se pomisao da je ovako držim kad god mi padne na pamet,  da je dodirnem kad god poželim,  da je poljubim kad god mi se prohtije.
Odlučio sam biti baš tu gdje jesam dokle god me bude željela. Mogu biti ono što joj treba,  mogu da pristanem čovjek za nju. Spustio sam poljubac u njenu kosu i zatvorio oči... Želim živjeti život punim plućima, ali s njom.... 

Evo malo i seoskih momaka....