𝑺𝒓𝒄𝒆 𝑽𝒖𝒌𝒂🔚

Uvod

To je jutro bilo sparno, isto kao ono kada je jedan dječak došao kući sa vožnje biciklom i zatekao svoje roditelje prerezanih vratova, kako leže u lokvi vlastite krvi. Isto takvo jutro bilo je i kada je godinu dana kasnije isti taj dječak pao u ruke članovima bande koji su mu ubili roditelje. Toga su ga dana, a i svih narednih, dugih, bolnih dana mučili, tukli, silovali i na kraju ga bacili na smetlište poput vreće smeća, poput uništene, smrdljive krpetine. Tri je dana ležao u smeću nemavši snage da se ustane, da podstakne to malo, kržljavo tijelo na samoizliječenje, da se odvuče do neke bolnice. Radnici koji su došli zgrnuti otpad našli su ga i tako smrdljivog i iskidanog otfurali u KBC Osijek. Tu je proveo petnaest dana. Za to se vrijeme uspio povratiti donekle, da bi na kraju petnaestog dana pobjegao i nestao na gradskim ulicama. Život ga nije mazio. Sam, napušten, upropašten, s tijelom punim rana i nepravilno zaraslih ožiljaka, bez igdje ikoga tumarao je gradom, dok je ljetna vrućina haračila Slavonijom. Jedne je večeri zaspao ispred vrata neke zgrade, a starac koji je u njoj živio pustio ga je k sebi. Dao mu je hladne vode da se napije, pustio ga u svoje kupatilo da se opere, dao mu da jede i dopustio da spava u njegovu stanu. Rekao mu je da ga je video nekoliko puta i da ne može podnijeti da gleda dječju patnju. Sa svojih šesnaest godina i doživljenih boli koliko netko ne sakupi za cijeli život, on je ipak još uvijek bio samo dijete. Starac Ivan mu je pružio dom, pružio mu je zaštitu, pružio mu je obrazovanje i svoju ljubav. Kada je Bog odlučio tog anđela uzeti sebi, sve što je imao Ivan je ostavio Nenadu, a on je to iskoristio za dobro. Izgradio je sebe kao potpuno novu ličnost, razvio se, očvrsnuo, neki bi rekli i previše. Stvorio je ugled u svom gradu i postao ime koje svi znaju. Kroz suze u kojima se godinama redovito kupao, noću kada bi ga rasturile noćne more koje su mu kidale dušu uvijek je šaputao jednu zakletvu

– Naći ću vas i okončati vaše bijedne živote. Osvetit ću svoje roditelje i svaku ranu koju ste mi zadali. Osvetit ću svaku svoju bisernu suzu i radost djetinjstva i mladosti koju ste mi uzeli.

Zakleo se Nenad Vuksanović da će jednog dana postati samo Vuk. Da će ga se plašiti svi prokleti kriminalci ovog grada, a bogami i šire. Kada je bol odlučila ustupiti mjesto snazi i odlučnosti on je dio svoje zakletve ispunio. Sada, dok sjedi u svom uredu i zuri u skoro praznu šalicu jake, crne kave, prevrće po svojim mislima sve što je proživio, sve što je činio sve ove godine da pronađe bandu koja mu je uzela sve. Roditelje, dom, čast, dušu i srce. I zna Vuk. Uspjet će. Blizu su. Osjeća njihovo zlo u kostima. Uskoro... Uskoro će izmiljeti van iz svojih rupa, a Vuk će čekati. Strpljivo će čekati!