Prvi deo trilogije Policijske kronike.
************
Život ga nije mazio. Banda mu je ubila roditelje, njega je zadesila zla sudbina. Godinama je Nenad Vuksanović bio povučen u sebe zbog nesreće koja ga je pratila. Onda je upisao pol...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Jednom ćete pogriješiti bolesni gadovi! Osjećam da će to biti brzo. Tako sam vam blizu – udarim šakom o stol, a čaša sa olovkama padne i prospe se po pločicama prekrivenom podu.
– Sranje! – sagnem se pa počnem kupiti nered koji je napravio. Telefon zazvoni, dignem i udarim glavom o ivicu stola. – Jebem ti sve! – dohvatim telefon već sam spreman psovati onoga koji zove, a onda vidim Zaretovo ime na ekranu.
– Reci, što je?!
– Šefe mislim da biste trebali doći ovamo na uviđaj.
– Kakav uviđaj? Gdje se nalaziš?
– Tu sam na Sjenjaku. Ja sam preuzeo onu obijenu svaštaru. Onu što je gospođa jutros rano prijavila.
– Pa, što ću ti ja na uviđaju za obijeni kokošarnik? Je l' ne znaš sam uraditi što treba? Hoćeš li i ti nesrećo da odeš na listu za nesposobnjakoviće?
– Ne Šefe, znam, ali morate ovo sami vidjeti. Vjerujem da će vas zanimati.
– Dobro, pošlji mi adresu u poruci krećem prema tamo – strpam pištolj u futrolu, značku stavim u džep. Prijat će mi da malo izađem na sparinu iz ove klimatizirane prčvarnice, glava mi se već raspada, a nije ni podne.
– Anice, otišao sam. Ako me tko traži reci mu da me nema. Doći ću kad dođem – mahnem joj na izlazu.
– Važi Šefe, pazi na sebe, opasne su gradske ulice po ovom vrelom jutru. – odmahnem glavom dok gledam kako se smješka. Upalim auto, ne palim sirenu, nema potrebe za tim. Dovoljno već sirena odzvanja ovim gradom. Zare pošalje adresu pa se zaputim tamo. Dvoja su kola parkirana pred tim malim prčvarnikom, ljudi su se naravno okupili da gurnu svoje znatiželjne noseve u sve, ne daj Bože da njima što promakne. Stanem kraj neke bakice koja je za doručak maznila brat bratu dvije glavice češnjaka na ovu vrelinu, pa kad progovori smrad me zapljusne umalo ne padnem.
– Znate li što se dogodilo ovdje bakice? – pitam sav pekmezav. Ona digne glavu kao da gleda u banderu pa navuče cvikere
– Joj sine što si visok i krupan, blago curama s tobom. – okrenem očima – A, što si ono pitao? Ah, da što se dogodilo ovdje? Pa, ne znam izgleda da su obili radnju drage Nine. Šteta sine moj, to je jedna jako dobra cura i ima jako lijepe stvari u toj svojoj radnji. Kad uđem unutra sve me podsjeti na mladost. Znaš na ono vrijeme o kojem vi mladi možete samo iz priča da slušate. Sve nostalgija moj sine srce mi propara kad god uđem unutra, a ona onda kaže: – Hajde baka Eva, pričaj mi kako je nekada ovdje bilo. Kako je bilo živjeti na Balkanu, u Jugoslaviji. – Jao, pa ova je neka ludara dok traži da joj baba češnjakuša priča priče iz doba Titove vladavine, kada smo svi bili isti, kada se nije odvajalo ljude na Srbe, Hrvate, Bosance. Svi smo bili Jugosloveni i živjeli u bratstvu i jedinstvu. Znam ja baba sve te priče i tko je bio General, ali sada me to ni najmanje ne zanima.
– Hvala bako, baš ste ljubazni – kažem, pa krenem unutra, a ona me povuče za ruku
– Sine, ti si policajac je l'? – skrene pogled na moj pištolj – Sine, jebi majku onima koji su uništili ovu malu svetinju.
