Prvi deo trilogije Policijske kronike.
************
Život ga nije mazio. Banda mu je ubila roditelje, njega je zadesila zla sudbina. Godinama je Nenad Vuksanović bio povučen u sebe zbog nesreće koja ga je pratila. Onda je upisao pol...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Sjedim u uredu dok mi klima puše za vrat, stežem čašu konjaka u ruci, već su mi se prsti usjekli u staklo. Da, ne bih smio piti na poslu, to je jebeno pravilo, ali tko se danas pridržava pravila. Slika loga zlokobnih zmajeva lebdi mi pred očima, i kao da mi se taj vražiji zmaj smije u lice dok tupo zurim u čašu sa smeđom tekućinom.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
– Jebi se! – zviznem čašu o zid, raspe se u stotine komadića. Usrao sam zid, ostat će lijepa fleka.
– Koji vrag? – Zare uleti unutra sav izgubljen – Što to radiš Vuče?
– Ništa. Zaboravi. – on krene skupljati ono staklo – Ostavi to čovječe pobogu, očistit ću. – digne se pa me pogleda sažaljivo. Priđe pa mi stavi ruku na rame.
– Vuče, znam da ti nije lako. Video sam da ti se smučilo dolje na uviđaju. Vratila su se zar ne? Tvoja sjećanja. – odmahnem glavom – Ne moraš mi ni reći. Sve ovo vrijeme vodiš tu bitku u sebi znam to. Pobijedio si strah, pobijedio si bol, ali nisi zaboravio. Znam da nisi Nenade. Ne moraš se praviti. Ja te u dušu poznajem. Možda jesi moj šef, ali si i moj najbolji prijatelj. U ovom trenu nisam na dužnosti. Ovog trena sam tvoj najbolji drug. Samo izbaci to iz sebe. – stegnem mu rame jedno, pa drugo i podignem pogled. On klima glavom.
– Moram ih pronaći Peđa, moram. Osjećam da su blizu i sada moram skupiti svu snagu i razjebati tu prokletu bandu. Ne mogu da ne vratim film kada god ugledam nešto što me može približiti njima. To jednostavno samo krene. Ne mogu to kontrolirati. Ne želim ta sjećanja, ali ona su utkana u moju krv, gmile mi ispod kože poput milijuna odvratnih, otrovnih crva i žderu mi dušu.
– Vidiš, ipak imaš dušu Vuče, nije kako pričaju.
– Slaba vajda od nje. Nikada mi za ništa dobro nije poslužila.
– Kako nije? Koliko je ološa očišćeno s ulica zahvaljujući tebi, koliko je života spašeno zahvaljujući tebi? Nemoj da sereš Vuče, tvoja duša zlata vrijedi.
– Pa, za krimoše je i bolje da vjeruju da nemam dušu. Nisam proveo godine izgrađujući sebe kao jaku osobu za džabe.
– Meni ne moraš da pričaš ništa. Prošao sam toliko toga s tobom i vjeruj mi da kreneš putem prema paklu, ja bih te pratio i tamo.
