Prvi deo trilogije Policijske kronike.
************
Život ga nije mazio. Banda mu je ubila roditelje, njega je zadesila zla sudbina. Godinama je Nenad Vuksanović bio povučen u sebe zbog nesreće koja ga je pratila. Onda je upisao pol...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
–Gotova sam. – kaže, priđe i stane ispred nas. Mila je odmjerava od dolje prema gore, pa pogled prebaci na mene
– Je li sve u redu? – pitam uopće ne obraćajući pažnju na Milu
– Jeste. Ništa nije povređeno na svu sreću. Ipak sam žilavija nego što izgledam. – pogleda u Milu, a ova nabaci neki kez
– Nina Veira pretpostavljam? – kaže pa pruži ruku ka njoj – Moje ime je Mila Tomić.– Nina nakrene lijepu glavu
– A, Mila... – kaže pa i ona pruži ruku – Lijepo. A, zašto si ovdje, ako smijem pitati. Koliko sam čula ti si kriminalist i radit ćeš na ovom slučaju s Vukom i ostalima.
– Istina.
– Pa, što ćeš onda ovdje idi radi nešto pametno, jer ja se želim što prije vratiti kući svome poslu i životu. Što je usrao Francisco ne treba dugo da bude moj problem. Dala sam vam što sam imala, potrudite se i skinite mi te nakaze s grbače.– gledam u njih, obje su kao dvije gladne vučice oči su im direktno u ravnini, da stanem između njih isjekle bi me kao laseri zrake iz njihovih pogleda.
– Učinit ćemo sve što je u našoj moći da što prije riješimo ovo sranje. Nitko nije za to da strahujete za vaše živote, ali Vuk i sam zna da ovo nisu stvari za zajebanciju. Ja sam sada tu. Prije nisam bila, ali sada znam sve što trebam znati i već sada imam dobre vijesti.
– Zbilja? – vratim se disanju, jer svega mi prestao sam kada su ove dvije stale jedna spram druge
– Da. Zbog toga sam i došla. Nisam ti htjela ništa reći preko radija, ništa preko mobitela, ne vjerujem u te stvari, znam za što su sve sposobni.
– Istina.
– I Vuče... Znam da vjeruješ da ste sigurni tamo gdje jeste, ali molim vas budite oprezni.
– Nitko ne zna za kuću Mila što ti je.
– To ti misliš.
– Što znaš?
– Idemo negdje sjesti u miru da razgovaramo. – kimnem, pa je pustim ispred sebe. Uhvatim Ninu za ruku, a ona stegne i namigne. Preznojim se do gaća.
