Prvi deo trilogije Policijske kronike.
************
Život ga nije mazio. Banda mu je ubila roditelje, njega je zadesila zla sudbina. Godinama je Nenad Vuksanović bio povučen u sebe zbog nesreće koja ga je pratila. Onda je upisao pol...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
– Dobro sam. Ne treba mi ništa – gura ruku bolničarki koja mu stavlja flaster na glavu. – Ne treba me njegovati, treba me otjerati u kurac – podigne pogled prema meni. – Vuče, žao mi je. Imaš svo pravo da me kazniš za ovo. Žao mi je što sam usrao. Nisam bio na visini zadatka i dozvolio sam da ta govna učine ovo što su učinili. Ako me želiš suspendirati, razumjet ću.
– Ne seri Tomice. Nitko te neće suspendirati. Istina, nije bilo kako treba, ali vjerujem da nisi mogao učiniti puno kada si dobio šus u tikvu i kada su te bez svijesti svezali i bacili u živicu. Da je situacija bila drugačija i ja bih drugačije reagirao, ali ovako...
– Mogla je nastradati. Mogli su joj opasno nauditi Vuče.
– Mogli su, ali nisu. Pametna je to cura. Čula je buku i odmah se zabarikadirala u podrum. Srećom prijašnji je vlasnik imao fobije od svega i svačega i dolje je stvorio pravu utvrdu. Nisu imali šanse da upadnu unutra.
– Vuče, ovo nije šala. Ne može žena provesti život u podrumu. Mora imati pravu zaštitu.
– Znam to. I imat će je. – pogleda me sa upitnikom – Od sada ću je ja čuvati.
– A, u tri krasne.
– Što to treba da znači Tomice?
– To treba da znači da jadni oni koji krenu na nju.
– Idi Tomice kući, operi se, presvuci, poljubi Ivanu i svog sina. Živ si. To je jedino važno. I ona je živa. Dobro je.
– Žao mi je Šefe. Znaš da bih dao sve od sebe da me nisu... – priđem, pa mu stavim ruku na rame.
– Znam. Ne bih tebi ovo povjerio da nije tako. Idi, ne brini, uzmi sutra slobodno, malo dođi sebi. Znaš i da ti sutra moraju glavurdu snimiti. Žali bože utrošenih rendgenskih zraka na tu prazninu. – on se kiselo nasmiješi, ustane i krene sa bolničarkom. Okrenem se prema maloj od Marcela, a ona još uvijek objašnjava kako je čula, kako je pobjegla, a Mile davi li davi.
– Mile, 'ajde razlaz – priđem mu s leđa, a on se trgne. – Ako za ovih sat vremena nisi uspio zapisati sve što trebaš, nećeš ni sada vala.
– Šefe nisam ja... – otmem mu blok, pa kad vidim da je nakon popunjene njene izjave dalje samo žvrljao nešto što ni jebeni doktor ne može iščitati, okrenem očima.
– E, za ovo ćeš da provedeš dva dana u arhivi kretenu.
– Šefe, samo sam htio...
– Znam ja što si ti htio. Htio si što duže da budeš kraj ove trebe je li? Na kraju bi je vjerojatno pozvao na piće, zar ne smrade?
– Nije Šefe, ja...
– Ajmo razlaz. Iznenađuješ me Mile. Ja sam mislio da si ti gej – on se sablazni. – Ovo i nije tako loša vijest. Ipak znači voliš cure. Ali, koristio si svoj položaj i našu žrtvu, pa ćeš zato biti kažnjen rođače. 'Ajd sad kupi prnje i vozi nazad u stanicu. Papire da središ i da se ovo upiše kako treba. Provjerit ću Mile. Bude li falio jedan jebeni zarez pojest ćeš i izvještaj i izjavu, je l' to jasno?!
