Raped

23. poglavlje

Život je težak.

Ne želim vam držati nikakav motivacioni govor jer ni sama nisam motivisana niti raspoložena za takvo nešto.

Teško je.Treba otići.Preletjeti. Preplivati.Bez da se okrećeš iza.Gledaš šta ostavljaš iza sebe.Jer tako nećeš otići nikada.Ali ja nisam mogla otići bez da se ne okrenem.Bez da još jednom ne pogledam u te dvije ovalne sličice.U ta dva ugravirana imena na kamenu.U te godine rođenja.Godine smrti najdražih mi osoba.Mojih roditelja.Teško je samo se okrenuti i otići.Teško je ponovo napustiti.Onda kada znaš da nemaš drugog izbora.I tako nepomično stojim.Suznim očima posmatram sličice nasmijanih lica mojih roditelja zaštičene tankim staklom.Želim se okrenuti.Želim otići.Ali noge me ne slušaju.Tijelo me ne sluša.Duša me ne sluša.Sve me vuče na padnem na zemlju.Pod zemlju.Zajedno sa njima.Zayn me drži za ruku.Mogu osjetiti to u podsvijesti.Ali ne reagujem.Činjenica da ih više nema boli svaki put sve više i više.Ali prolazi.Valjda.Proći će.Valjda.

"Već smo dugo ovdje, trebalo bi da idemo" Zayn mi govori nježnim glasom i tako me vrati i surovu stvarnost.

"Ja bih-"

"Hailey ne ljuti me! Stojim ovdje već dva sata k'o budala.Razumijem da ti je teško ali višesatnim stojanjem i jecajem ne pomažeš ni sebi ni njima" na početku se prodere na mene što me je i zaustavilo u naumu da ga zamolim da još malo ostanemo ali ostatak rečenice kaže dosta smirenije.

"Okej" progovorim tiho jer nisam htjela da ga još više naljutim a on me uhvati za podlakticu i okrene za 180° te laganim korakom krene voditi van jezivog groblja.Nakon što me ubaci u auto ja pokušam umiriti disanje ali nije mi baš išlo a to je i on primjetio.

"Imaš vodu tu dole" rukom mi gladi bedro dok drugom spretno upravlja volanom.Poslušam ga i popijem pola boce vode a ostatak bacim ispod sjedala.

"Zayn" progovorim nakon duže stanke "Što je?" a on mi odgovori bez da skreće pogled sa ceste.

"Mogu li te pitati nešto?" pomno pratim svaki njegov pokret pa tako i prevrtanje očima nakon mojih izgovorenih riječi.

"Pitaj" kaže kroz izdah što mi da do znanja da mu nije pravo, čemu takva promjena raspoloženja?

"Ja kod tebe imam stvarno sve i ne fali mi ništa materijalno koliko znam ali bi htjela uzeti svoje stvari"

"Kako misliš svoje stvari?"

"Odavdje iz Londona"

"Nema š-" prekinem ga u naumu da se protivi bez da je čuo šta sam htjela reći "Zayn molim te saslušaj me.Od kad znam za sebe naš ključ je ispod saksije za orhidejama i apsolutno niko ne koristi i malo ko i zna za njega jer su orhideje iznimno teške zapravo znaš pa niko nije mogao ni da podigne saksiju.No nebitno, ključ je tu i htjela bih uzeti svoje stvari iz sobe.Ne samo odjeću tamo su mi i važne fotografije, sve u albumu, najdraži parfem, plišane igračke, zati-"

"Plišane igračke?!" prasne u smijeh nakon što sam rekla zadnju riječ "Imaš plišane igračke?"

"Da, mnogo" kažem još uvijek zbunjena takvom reakcijom "Uredu" razvuče svoj odgovor i on zbunjen činjenicom da šesnaestogodišnja djevojčica posjeduje igračke.

"Onda? Hoćeš li me odvesti?" ruke stavim u položaj molitve i pogledam ga sa puppy eyes.

"Nisam siguran da si zaslužila da te nagradim tako"

"Pa kako nisam, bila sam dobra ovih dana" usprotivim se "Ako si bila dobra zašto sam te kaznio ono veče kada smo se vratili sa aerodroma? I sutra ujutro?"

"Pa..pa..." mrzim kada je upravu "O molim te Zayn!"

"Treba mi nešto zauzvrat" kaže zamišljeno a ja ušutim jer znam da će tražiti nešto prljavo, a ja to neću moći uraditi.