Normalna obitelj 19. stoljeća seli se iz Londona u Cardiff. Našli su veliku kuću u brdu koja je udaljena od grada i pomalo je izolirana, no to je i bio njihov plan; maknuti se od gužve grada i započeti novi i uspješniji život. Sve se čini super do t...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
-Rosie! Požuri!- čujem majčin glas koji je sve glasniji što se ona brže spušta niz stepenice. U jednoj ruci joj je torba, a drugom maše u zraku kako bi što bolje dočarala svoj odlučni stav. Tamna kosa joj je u čvrstoj, niskoj pundži, a na glavi ima šešir sa savršeno oblikovanom čipkom koja joj pada preko lica. Sve mora biti po planu; ako ne požurim još jače će odjekivati njezin glas, pa učinim što mi je rekla.
Williamov glasić čuje se iz kuhinje -Majko, gladan sam! - jao kako je naporan. -Dušo na stolu imaš peciva i čaj, požuri to pojesti i onda krećemo! - nisam ni ušla u kuhinju, a tanjurić s pecivima već je potpuno prazan.
Za samo par minuta svi smo već na okupu ispred kuće; otac je do majke, a William i ja nevoljko stojimo jedno do drugog ispred njih dvoje. Stojimo tako par minuta ispred i pozdravljamo se s kućom, a krajičkom oka vidim da je majci pobjegla suza niz obraz.
(...)
U kočiji se već dosta dugo vozimo. Vani je hladno, čak me i unutra hladni vjetar grize za obraze. William spava, a tu radnju i ja ću brzo započeti raditi. Kapci su mi teški, a glasovi koje čujem su veseli glasovi majke i oca koji samo nagađaju unutrašnjost kuće.
