Kuća na brdu

Poglavlje 3. Lady

Svi smo sjeli za stol, a ova neugodna tišina smeta mi. Otac kao da mi čita misli, pa upita nove stanovnike ove kuće -Put vam je bio veoma dug, zar ne? Čuo sam da ste iz Yorkshirea.-Da, tako je, put iz Yorkshirea zaista je bio naporan, no sada smo tu i vjerujem da ćemo biti sretni u ovoj prekrasnoj kući. Također, hvala vam na prekrasnoj dobrodošlici i doručku gospođo Clarke. Predivno je, zar ne dragi?- upita vesela gospođa Sharps svog još ozbiljnog i nezainteresiranog muža. -Da, zaista je, hvala vam.- odgovori kratko i hladnokrvno.

S jedne strane stola smo mi, a s druge sjede oni. -Zašto nam vi ne kažete nešto o svojoj obitelji? Pretpostavljam da vam je gospodin York ispričao sve o nama, uključujući i potres, pa se nema više ništa znati, ali mislim da se o vama može štošta saznati.- iznenada se ubaci, s visokim držanjem, Lady Cassandra Sharps, a obraća se mojoj majci. -Pa, nema se ni o nama puno toga saznati, ali mogu vam reći nešto o našoj maloj obitelji zasigurno. Pa, preselili smo se u ovu kuću samo dan prije vas, a dolazimo iz Londona. Cijeli život smo živjeli u Londonu, a sada smo se za promjenu odlučili odseliti ovdje, u potrazi smo za boljim poslom. Tražili smo nešto što nije tako blizu glasnoj gužvi i buci ovoga grada i pronašli smo ovo. Ovo je moj muž James Clarke, on radi kao postolar, ovo je moj desetogodišnji sin William, a ovo je moja osamnaestogodišnja kćer Rosie. Ja sam Olivia Clarke i trenutno tražim posao ovdje, a strast mi je slikanje i crtanje. Eto to vam je nešto o našoj obitelji.- sa smješkom odgovori majka. -Drago mi vas je upoznati.- odvrati joj Lady Cassandra Sharps, ali s velikom ozbiljnošću i strogošću.

-Gospodin York mi je rekao da su sve sobe na katu pripremljene za vas i da je sve očišćeno i uređeno. Ugodno se smjestite, nećemo vam smetati, odmorite se, a ako vam išta zatreba mi smo na raspolaganju.- govori moja majka obitelji Sharps dok svi izlazimo iz kuhinje u hodnik. Obitelj Sharps nam se zahvali, uzme svoju prtljagu i popenje se uz stepenice nestajući polako u tami neosvjetljenog gornjeg kata.

Kada su otišli odlazim do dnevnog boravka, uzimam knjigu s police, sjedam na veliki kauč pokraj kojeg se nalazi crni glasovir i otvaram knjigu. Jane Austen, Ponos i predrasude i evo me opet, opet čitam ovu neopisivo uvrnutu, ali tako dobru knjigu.

Provela sam tako sate i sate čitajući. Ne znam ni sama koliko je vremena prošlo, ali majka i otac su prije nekih sat vremena otišli u nabavu namirnica u grad. Trebali bi se brzo vratiti. William je, pretpostavljam, u svojoj sobi ili jede keksiće kao vjeverica u kuhinji. Silazim s kauča i vraćam knjigu na policu. Prolazim kroz hodnik kako bi došla do kuhinje, a onda vidim začuđujući i pomalo nejasni prizor; Lady Cassandra Sharps stoji na onom balkonu na gornjem katu i gleda prema meni, s visoka. Ne znam što bih rekla, a i prije nego što sam i promislila ona progovori -Malena, gdje si pošla?-U kuhinju, napraviti čaj.- odgovaram joj. -I nisi me pozvala, nisi nas pozvala- -Oprostite, nije bilo namjerno, nisam znala spavate li možda od dugog puta.- odgovaram joj, začuđena što me to pita. -Znaš, kada imaš druge ljude u kući, ljude s kojima živiš, nije lijepo ne pozvati ih kada radiš čaj.- govori mi ona dok se počinje spuštati niz duge stepenice. -Oprostite mi gospođo Sharps, neće se ponoviti.- govorim joj dok je promatram kako silazi niz stepenice.
Kada je već sasvim blizu mene, odvrati mi -Zvat ćeš me Lady Sharps. Primljeno na znanje?- ozbiljno me pogleda, a potom se lagano nasmiješi. -Naravno, oprostite.- pomalo uplašeno odgovorim. -Isprika prihvaćena.- govori mi ona, a u isto vrijeme uzima si u prste jedan moj plavi pramen kose koji mi je pao na lice. Pogladi mi lice jednim prstom, a zatim se počne penjati uz stepenice. Modro plava haljina vuče se za njom na stepenicama, a ja glasnije kažem -A vaš čaj?- ona samo zastane, nasmiješi mi se blago i nastavi se penjati. Polako nestane na gornjem katu, a ja zbunjeno gledam u stepenice kuneći se u samoj sebi da sam iza tog blagog smiješka vidjela i zlobu.

Nakon par trenutaka odlazim u kuhinju još uvijek zbunjena situacijom. Pristavila sam čaj, a otvaranje velikih, drvenih vrata kuće odaje da su majka i otac tu. Skidaju kapute i dolaze u kuhinju. Otac sjeda za stol, a ja mu pristavljam čaj dok majka rasprema namirnice. -I dušo, što si radila dok nas nije bilo?- upita me majka.       -Pa, ništa posebno, čitala sam.- odgovaram joj mirno ipak izostavljajući situaciju od maloprije. Želim da misli kako ću se naviknuti, a i sama to želim i hoću. Hoću li? -A gdje je William?- upita otac, a u tom trenutku kao da nas je čuo; stvori se pred vratima od kuhinje. -Mi o vuku, a vuk na vrata!- našali se otac, a William sjeda pokraj njega i već uzima keks u ruku. Majka sjeda za stol i tako odlučim provesti ovo mirno prijepodne zajedno s obitelji i našim dugim razgovorima.