Kuća na brdu

Poglavlje 12. Zatišje pred buru

Koračam tiho i nervozno hodnikom kada čujem da se druga vrata s lijeve strane otvaraju. Moj već preveliki strah postao je toliko velik da ga ne mogu obuzdati. -Draga, što radiš ovdje?- ispred mene se u tren oka stvori Eleanor. Pogledam ju kao da sam vidjela duha. Krenem nešto odgovoriti, a iza nje se stvori Edgar još uvijek u svojem tamnom odijelu s ozbiljnim, skoro ljutitim izrazom lica. Zar sam ja kriva što se Eleanor tu stvorila? -Ja, ovaj, došla sam samo provjeriti kako ste, treba li Vam nešto, sutra Vam je parnica, zar ne?- nasmiješim joj se ja. -Oh, to je jako lijepo od tebe, da sutra je parnica, no ništa mi ne treba, ne brini, kasno je, idi dolje spavati. Vidjet ćemo se sutra.- nasmiješi se i ona meni dok popravlja svoju spavaćicu i pogledava u Edgara. -Da, laku noć.- kaže pomalo nezainteresirano Edgar.

Na silu se opet nasmiješim po već smiješni broj puta danas. Da nas netko ne zna pomislili bi da su nam lica zacementirana i da se uvijek smijemo, no stvar je jednostavno u tome da smo se uvijek previše učili pristojnosti. Nakon svoga smiješka okrenem se i krenem silaziti niz stepenice tiho pazeći da me majka i otac ne uhvate. Dolazim u hodnik i provjeravam oprezno ima li koga. Kada provjerim ima li i mravi, tiho uđem u sobu i legnem na krevet.

Baš mi je ovo trebalo. Zaista. Počela sam i ja od svoga života raditi dramu i stvarati bespotrebne probleme i situacije, ali nesvjesno kao da sam se previše prilagodila tome da ni ne znam da to radim ili uopće ne primjećujem. Zarijem glavu u jastuk od puke dosade.

(...)

Zubato sunce udara mi direktno u oči, a samo što sam ih otvorila. -Ahh!- proizvedem zvuk nelagode i pogledam u drugu stranu. Snijeg je još postojan i na mjestu, ali trenutno ne pada. Ustajem se iz kreveta i stanem na trenutak na mjestu dok radim obradu svih sinoćnjih događaja i nakon te obrade sve što učinim je da stavim dlan preko čela. Još uvijek sam pospana da razmišljam toliko detaljno. Počešljam svoju dugu plavu kosu i krenem u hodnik. -Dobro jutro.- vidim majku ispred sebe kako ide prema dnevnom boravku, ali kada je to rekla nije me ni pogledala, već je zadubljeno gledala u pod. Stojim zbunjeno ispred vrata svoje sobe gledajući nju i onda shvaćam da se vjerojatno situacija između nje i oca nije puno promijenila od sinoćnje svađe. Idem u kuhinju i sjedam za stol, a tada se ona vraća iz dnevnog boravka, ulazi u kuhinju i nasmiješi mi se dok pripravlja čaj. Pomno ju promatram.

-Dobro jutro i tebi.- kažem joj ja. -Nisi baš najbolje volje?- nestrpljivo čekam odgovor za koji ne znam jesam li spremna. -Da, nisam baš najbolje spavala sinoć, no sve je u redu, a ti, jesi li se ti naspavala?- opet mi se lagano, ali umorno nasmiješi. -Da, dobro sam spavala.- odgovaram ja. Odlučila mi je prešutjeti njezinu i očevu sinoćnju svađu, ali ne mogu je kriviti jer to je ono što i ja radim, prešućujem, prešućujem sve. Stojimo tako par minuta i izmjenjujemo beznačajne poglede, a onda ulaze otac i William, a na ocu se može vidjeti nešto vedrije raspoloženje od majčinoga, ali svejedno ima ono raspoloženje koje govori da ipak nije sve u redu.

-Onda, kako ste spavali?- upita otac. -Dobro.- odgovaramo majka i ja u isto vrijeme, a Williamov piskutavi glasić nadjača naše -Ma odlično!- nakon toga se i nasmiješi od uha do uha. Ja mu uzvratim taj osmijeh. Razumijem majku što je prešutjela svađu, prešutjela ju je kako bi mogla gledati ovaj njegov iskreni, bezbrižni, dječji smiješak i moju sreću iako ona postaje sve manja jer nažalost znam što se događa.

Polako završavamo svoj doručak u miru kada čujemo koračanje na stepenica. Majka brzo svojim pogledom zapovijedi i nama da se ustanemo, kako što je to i ona učinila, i odemo u hodnik. Svi smo u hodniku, a ispred nas stoji cijenjena obitelj Sharps. S lijeve strane je Edgar u tamno plavom odijelu sa šeširom na glavi, do njega je Lady Sharps u tamno zelenoj, opet baršunastoj haljini, izgleda kao da je na vrhu svijeta, glava joj je visoko podignuta. Pokraj nje je gospodin Sharps u uvijek istom namrgođenom i hladnom izdanju, također sa šeširom i u crnom smokingu. A na kraju je Eleanor koja koliko god je slomljena, izgleda opet kao sunce, ima bijelu haljinu i crvenu kosu u dugoj pletenici koja elegantno pada preko njezinih prsa. Ruke drži mirno sklopljene. Potpuna je suprotnost od njih, možda se zato i rastaju, dva su različita svijeta i to ne bi bilo čudno da nisu u braku pune 24 godine, a sad su se sjetili rastati. Naravno da to ne štima. To i ptice na grani znaju.

-Mi idemo na parnicu.- mirno govori Henry. -Da, znamo, treba li vam nešto? Imate li kočiju?- upita ih moja majka previše naglo. -Ne, ne treba nam ništa, ne brinite, kočija nas čeka vani.- odgovori joj Henry držeći dlan ispred sebe i time joj sugerirajući da prestane. -Hvala vam na brizi.- pogleda u nas Eleanor i nasmiješi se. -Ako ćete nas ispričati, već kasnimo.- govori još uvijek presamopouzdana Lady Sharps i prolazi pokraj nas te ide prema izlazu. Oni se pozdrave s nama i idu za njom.

Stojim iza majke i oca koji su se objesili na ulazna vrata i gledam kako ulaze u kočiju i nestaju u daljini dok im novi snijeg maskira krov kočije. Zatvaramo vrata i vraćamo se u hodnik.

(...)

William svira klavir ili barem ono malo što je naučio i uvjerava sam sebe da je iskusni glazbenik. -Imaš još dosta za naučiti, ali puštam te da maštaš.- govorim mu s kauča dok mi na licu prevladava zlobni smiješak, a on mi se samo nezadovoljno izbelji i vrati svoje malene prstiće na tipke. Osjećam očev smiješak iza novina koje čita jer sam prilično sigurna da sluša sve što govorimo.

-Ručak!- čujemo majčin glas iz kuhinje i svi se zajedno ustajemo i odlazimo u kuhinju. Sjedamo za stol dok majka postavlja varivo od povrća. Stavljamo vruće varivo u tanjure i u tišini pušemo, svatko u svoju žlicu, osim Williama, koji, naravno, glasno srče. Osjećam negativnu energiju između oca i majke. Osjećam da je ovo tek zatišje pred buru, a još ništa se ne događa. Hoće li uskoro?

I još jedan vikend je došao, a s njim i novo poglavlje! Nadam se da će vam se svidjeti. Uživajte! Pozdrav!😁