Kuća na brdu

Poglavlje 4. Hodnik strasti

Došlo je vrijeme ručka, a moja majka, pristojna kakva već i je, pozvala je obitelj Sharps da objeduju s nama. Zvuk cipela koje stupaju po stepenicama odjekuje kućom, a sat zvoni podne. Ručak je gotov, stol je savršen, kakve li štete tog truda. Obitelj Sharps sjeda za stol i pozdravlja nas. Beživotni gospodin Sharps sjeda do svoje sestre, a draga gospođa Sharps i njezin sin veselo sjedaju pokraj mene.

Na početku stola nalazi se srebrna posuda juhe iz koje dolazi neodoljiv miris. Pladanj s kruhom pokraj posude s povrćem smješten je u sredini, a na kraju stola nalazi se velika pečena purica na zlatnom pladnju. Vijenac zelene salate omotan je oko purice.

-Draga, možeš li mi dodati sol?- upita me gospođa Sharps s veselim smiješkom na licu. Na sebi ima žutu svilenu haljinu, a narančasta kosa svezana joj je u dugoj pletenici. Ona je sunce ove prostorije, a ako se usudim reći i ove obitelji. Na tome sam joj zahvalna. -Izvolite gospođo Sharps.- govorim joj i u isto vrijeme dajem joj porculansku posudu punu soli. -Možeš me zvati Eleanor.- kaže mi ona, a ja joj zadovoljno kimnem.

Lagano udaranje žlica o porculan čuje se kroz cijelu kuhinju dok svi dovršavamo tanjure majčine ukusne juhe. Moje oči pronalaze Williamove, a on mi se smješka dok pogledava osobu pokraj mene, Edgar sjedi pokraj mene i dovršava svoju juhu. Kosa mu pada preko lica dok su mu zelene oči uprte u Williama, prokužio ga je, tko ne bi. -Ti si William, zar ne?- upita ga Edgar. -Da, ja sam William.- odgovori on ponosno. -Ja sam Edgar i ne volim kad ljudi zure u mene.- reče mu Edgar, a ja zamalo da ne prasnem u smijeh. -Oh oprostite, neću više.- reče mu William poraženo, a Edgar pogleda u mene i oboje se potiho nasmijemo.

-Možemo prijeći na puricu!- uzvikne moja majka. Tako nastane gužva oko moje majke koja reže puricu. Svatko uzima svoj komad i stavlja salatu i ostalo povrće na tanjur. -Vaša kćer je zaista divna.- govori do sada šutljiva Lady Sharps mojoj majci. -Hvala vam na tome, a ja moram reći da je vaš nećak jako drag. -Možda vam se promijeni mišljenje o meni.- ubaci se Edgar, te se našali na svoj račun. -On zaista je drag.- kaže ozbiljno Lady Sharps i pogledava u mene prizivajući mi u mislima onu scenu s čajem. Tada nastane tišina i svi objedujemo u tihom, ali ugodnom miru.

Nakon objeda obitelj Sharps ustane od stola i krene prema stepenicama. Moj otac ih zaustavi kada su već u hodniku. -Sutra popodne idem u lov, ako želite možete ići sa mnom. Mislilo sam da bi možda Vi gospodine Sharps i vaš sin bili zainteresirani.- reče im moj otac. Eleanor je već na sredini stepenica i priča neku zanimljivu priču nezainteresiranoj Lady Sharps koja pogledava dolje u nas. -Volio bih to zapravo.- odgovori mu Edgar. -Znate gospodine, ja imam nekog posla sutra popodne, tek smo se preselili ovdje i moram riješiti neku papirologiju. Nažalost sutra ne mogu u lov, no moj sin bi zasigurno mogao ići s Vama.- reče mu gospodin Sharps. Te riječi inače bi zvučale pristojno iz bilo kojih drugih usta, no naprosto sve što izgovori gospodin Sharps zvuči strogo, arogantno i beživotno. -To je u redu gospodine Sharps.- obrati mu se moj otac s pristojnošću.
Gospodin Sharps i njegov sin potom odlaze na gornji kat.

William s entuzijazmom jede kekse i pije čaj dok ja mirno ulazim u kuhinju. -Mislim da mu se sviđaš?-Kome?- upitam ga sa znatiželjom. -Pa sinu gospodina Sharpsa, Edgaru.-Ma on je samo pristojan, a da si i ti takav primijetio bi to. Samo zato što je netko ljubazan ne znači da mu se sviđaš.-Ma dobro, samo sam pitao, ohladi malo.- odvrati mi William izlazeći iz kuhinje. Odlazi u dnevni boravak i sjeda na kauč pokraj majke koja ga na trenutak zagrli. Prilazi im i otac, a želim to i ja učiniti kako bi svi bili u dnevnom boravku zajedno kao složna obitelj, ali onda čujem neku buku na gornjem katu.

Buka nije toliko glasna jer ne ometa moju obitelj u dnevnom boravku, ali ponavlja se. Zvuči kao da netko neprestano lupka vratima. Zanima me što je, pa naravno odlazim gore ni ne razmišljajući smijem li. Prije nego li sam i shvatila što radim već sam na vrhu stepenica. Ulazim u gornji hodnik, u tami je, jedini izvor svijetla je mali prozor koji se nalazi na kraju hodnika.

Prolazim hodnikom i čujem škripanje iza sebe. Svjesna sam da je još neka osoba iza mene i da me prati u stopu, ali svejedno me preplavio strah. Nervozno i uplašeno se okrećem i iza sebe vidim crnu figuru koja je još uvijek u mraku. Nakon nekoliko sekundi ta figura izađe na svijetlo koje šalje maleni prozorčić i ja se malo opustim. Edgar stoji iza mene i gleda me s jednom polovicom lica na svijetlu, a s drugom u mraku. Opuštenija sam, ali ipak izgleda pomalo zastrašujuće ovako, inače je puno veseliji ili samo tako mislim. Vidjela sam ga samo tri puta u životu. On se sada naslanja na zid i promatra me dok ja stojim ukočeno ne znajući što da kažem. Na sebi ima crno odijelo i pogled mu je tajanstven.

-Što radiš ovdje?- upita me mirno dok ja još uvijek stojim bespomoćno bez ikakvih riječi koje mi silaze s usana. -Ja, ja...čula sam neku buku i išla sam provjeriti, ali nisa -Ššš.- prekine me on tiho. Tada malo ustuknem jer se on pomakne i krene prema meni. Dolazi sve bliže i bliže dok nam lica na kraju nisu samo par centimetara udaljena jedno od drugog. Tada on prođe desnom stranom oko mene i stane točno iza mojih leđa. Viši je od mene, moja glava mu je negdje do brade. -Misliš da mene zaista zanima zašto si tu?- upita me tiho, a ja osjetim njegov topli dah na svom uhu. Što je ovo? Želim se pomaknuti, ali ne mogu, ukočena sam, želim pričati, ali ne mogu, riječi ne žele dolaziti. Tada me obuhvati rukom oko struka, a ja ustuknem, opet. Drugom rukom prijeđe mi po vratu polako i odveže mi dugu plavu kosu iz pundže. Kosa mi sada pada preko lica sve do bokova. Razmiče mi kosu rukom iza uha i ljubi me u vrat, te mi na uho šapće -Mislim da će se tvoja majka ljutiti.- Utisne mi tako još jedan poljubac u vrat i još me uvijek čvrsto drži. Tada, u tom trenutku, uspjela sam pronaći snage da se pomaknem i izgovorim nešto. Gurnem ga laktom nazad, a on ustukne. Počnem užurbano i nervozno trčati prema stepenicama i osvrnem se za sobom da vidim je li on trči za mnom. On samo mirno stoji, zlobno mi se smješka i govori mi tišim tonom, ali dovoljno glasnim da ga čujem -Ne brini se, još nismo gotovi.