Kuća na brdu

Poglavlje 8. Propala ljubav

Nikada ne bih pomislila da tako vesela, nasmijana žena koja zrači toplom energijom može tako silovito plakati. Kleči ispred velike, stare kade s dlanovima na uplakanom licu. Brzo ulazim unutra, ostavljam svijećnjak na ormariću i prilazim joj takvom brzinom kao da i mene samu tjera silni nagon. Stavljam joj ruke na ramena. -Gospođo Eleanor, jeste li dobro?- uspaničeno ju upitam. Ona samo još silovitije počinje da plače. -Molim vas, nemojte, nemojte plakati, recite mi što se dogodilo.- molim je i pokušavam joj maknuti dlanove s lica, ne uspijevam. -Dijete, idi dolje, ostavi me samu.- progovori po prvi put i tek tada čujem silnu bol i tugu u njenom već slomljenom glasu. -Ne, ne ostavljam vas.- brzo vrtim glavu lijevo-desno dočaravajući joj da nema šanse da ju ostavim ovako uplakanu. -Gdje su ostali, pozvat ću vam muža.- brzopleto joj govorim i krenem se ustajati i tada osjetim da me je čvrsto uhvatila za zglavak. Okrenem se i vidim joj uplakano lice i išarane obraze od suza. Izgleda tako suprotno od osobe koju sam upoznala. -Ne, samo ne njega, ne zovi nikoga, ostani onda ovdje sa mnom, samo ih ne zovi.- uspaničeno mi govori s takvim strahom u očima i glasu kao da sam joj rekla da ću pozvati vraga.

Sjedam pokraj nje na pod zbunjena njenim ponašanjem. -Hoćete li mi reći što se dogodilo?- tiho ju i pažljivo upitam spuštajući svoju glavu prema njezinoj kako bih je pogledala u oči. Brzo briše suze koje ne žele prestati teći, no barem se malo smirila. Obuhvatim je rukama oko ramena kako bih joj pružila utjehu. -Moj muž, on, on želi,- govori isprekidano s drhtavicom u glasu. -On želi- opet zastaje. -Nastavite.- potičem je. -Želi razvod.- kaže bez zraka. Oči mi ispadnu iz glave, a vilica mi visi do poda, zbunjena sam, zašto bi to htio. -Zašto? Zašto to želi, zar se ne slažete, zar se nešto dogodilo?- upitam gledajući joj duboko u oči, kao da se onaj njezin tračak svjetlosti izgubio u toj dubini, sada je ostala samo tama. -U tome je i problem, ništa se nije dogodilo, bili smo sretni svo ovo vrijeme. Voljela sam ga, i još uvijek ga volim, ali ne mogu reći to isto za njega, više ne osjeća ljubav prema meni.- govori mi opet brišući teške suze. -Nemojte tako govoriti. Zašto vas ne bi volio? Vi ste jedna prekrasna osoba, toliko draga, toliko puna ljubavi, toliko dobroćudna i poštena. Nitko ne može da vas ne voli.- ohrabrujem ju. -U braku smo već 24 godine, skoro nikad nismo imali nikave veće svađe i sve je išlo glatko, pogotovo kada smo dobili Edgara. Ne znam u čemu je problem. Jedino rješenje je to da me više ne voli, znam to, ali rekao je to tako, tako bez ikakve emocije u glasu, kao da je to najnormalnija stvar ikada.- govori mi ona tako milo, kao da se prisjeća starih vremena kada su imali maloga Edgara koji trčkara u čarapicama po kući i jede keksiće kao kakva vjeverica.

-Ne može biti. Zar je toliko okrutan? Kako vam je to mogao napraviti?- upitam ju zbunjeno. Što im se moglo dogoditi nakon toliko vremena zajedno, zašto bi ju baš sada ostavio? -Ali je, ovo kao da nije on, poznajem ga toliko dugo i zaista, on izgleda pomalo hladno i ne toliko zainteresirano, ali zapravo je jako draga osoba, ali ovo, ne znam što mu je.- opet je počela teško plakati nakon tih riječi. -Nemojte, molim vas.- molim ju dok joj dlanom prelazim po leđima. -Nije moguće da se svih ovih godina pretvarao da je drag, znam to, nešto ga je promijenilo.- govori drhtavo. -Je li vam rekao barem nešto, barem neki razlog zašto bi htio razvod?- gledam u nju tražeći odgovor. -Ne, samo je rekao da on misli da ovo više neće moći fukcionirati, da više ne gajimo osjećaje jedno prema drugome i da je bolje da se razvedemo. Pitala sam ga je li se nešto dogodilo, jesam li ja nešto učinila ili on. Rekao je da nitko nije ništa učinio i da nitko nije kriv. Zamolila sam ga da to ne čini i rekla sam mu da ga istinski volim i mislila sam to. On je samo rekao da to što osjećam prema njemu više nije ljubav i da smo nas dvoje potrošili svu ljubav koja nam je dana.-
-Vjerujete li u to?- upitam ju. -U što?-
-U to da se nakon nekog vremena ljubav između dvoje ljudi ugasi i da ljubav nikada nije vječna, u to da je ljubav dana da se potroši, kako je vaš muž rekao?- pogledala me zbunjeno, nije očekivala da ju to upitam. -Ne, ne vjerujem. Ako nekoga zaista voliš pružit ćeš mu ljubav, a ako on tebe voli učinit će isto i onda ta ljubav između dvoje ljudi kruži, naizmjence. Vidiš, ljubav je kao energija u ovom slučaju; kruži, a potrošiti se ne može.- jednostavno mi je rekla i time sam uvidjela da ona zaista svog muža voli, no on nju više ne.

(...)

-Molim vas, odmorite se, ujutro će te imati dovoljno vremena da još dobro o svemu razmislite.- govorim gospođi Eleanor koja leži u krevetu pokrivena, tako umorna i nemoćna. Ostavljam joj čašu vode na ormarić. -Žao mi je što morate spavati u gostinjskoj sobi.- govorim joj pognute glave. -Ne, nemoj da ti bude žao, sama sam to htjela, nemam snage da se večeras još jednom suočim sa svojim mužem, ne mogu večeras spavati s njim u sobi.-
-Razumijem. Želim vam laku noć. Probajte zaboraviti na sve sada i zaspati.- krenem izlaziti iz sobe kada me njezin glas zaustavi -Rosie?-
-Da, recite?-okrenem se prema njoj. -Zaista ti hvala. Jako si draga, bez tebe bi još bespomoćno plakala u onoj kupaonici.- po prvi put se lagano, ali iskreno nasmiješi i meni je odmah lakše jer to je izvrstan znak da je ona dovoljno snažna da prebrodi ovo. -Nemojte mi zahvaljivati, to je najmanje što sam mogla učiniti za vas, bili ste slomljeni, ne mogu zamisliti kako vam je.- nasmiješim se i ja njoj. -Teško mi je.- govori mi ona tiho. -Znam, ali bit će vam lakše.- odgovorim joj, nasmiješim se i polako izađem iz sobe i prije nego li zatvorim vrata odahnem jer vidim da je ona polako sklopila oči i nije odlučila provesti noć budna kako bi razmišljala o tome.

Prolazim hodnikom i krećem prema stepenicama, a tada ugledam Lady Sharps kako stoji na onom balkonu okrenuta mi leđima u dugoj bijeloj spavaćici. Odlučim ju ignorirati i kada opet krenem prema stepenicama, ona me upita -Sigurno nije prestajala plakati, zar ne?- ona zna, ona zna i umjesto da se čuje empatija u njenom glasu ili barem zabrinutost, čuje se samo hladnoća. Ne može se otkriti nikakva emocija u njenom glasu. -Smirila se sada.- govorim joj tiho. -To je normalno, previše se brineš, ali dobro, ti si takva; voliš se brinuti o drugima.- govori mi još uvijek okrenuta leđima gledajući dolje. Govori mi kao da je moja zabrinutost o drugima moja mana, a ne vrlina.
-Kako uopće imate obraza tako pričati o tome?- bijesno joj se obratim pokušavajući još uvijek biti tiha. U tom trenutku ona se brzo okrene prema meni i ljutito me pogleda -Kako ti uopće imaš obraza tako razgovarati sa mnom?- približi mi se polako. -Razvod je rijetkost, ali i to se događa i mora se s time suočiti, a ja ne planiram tugovati s njom dan i noć. To je život i preko svega se treba prijeći, prije ili kasnije.- govori mi. -Da, a je evo vidim da ste vi prije prešli preko toga ili bolje rečeno puno prije.- odgovorim joj drsko sada potpuno iznervirana njezinim ponašanjem. -Imaš li nekakav problem s tim? Neću tratiti svoje dragocjeno vrijeme svađajući se s tobom, idi dolje, odmori se i ne vraćaj se ovdje. Njihov razvod je problem naše obitelji, a ne vaše i mi ćemo ga i riješiti, ti ne trebaš rješavati naše probleme. Ubuduće ne guraj nos gdje mu nije mjesto i ne razbijaj svoju malu, lijepu glavicu tuđim problemima.- govori mi jednako drsko pokazujući glavom prema stepenicama to jest sugerirajući mi da krenem dolje. -U pravu ste, to je VAŠ problem, ali ako ga VI ne uspijete riješiti bojim se da će postati svačiji problem.- odgovorim joj ja ne osjećajući sram da uperim prstom u nju na dvije riječi koje sam namjerno naglasila: vaš i vi. Ona me iznenađeno pogleda ne očekujući takvu drskost od mene, a ja, prije nego što je ona stigla išta izgovoriti, brzo krenem silaziti niz stepenice.

-Dušo, dođi večerati!- zove me majka kada sam došla do kuhinjskih vrata. -Eto me, idem na trenutak u kupaonicu!- dovikujem i krenem prema kupaonici. Perem ruke, smirujem se i gledam se u ogledalu. Zašto je Lady Sharps onako bezbrižna, uopće ju ne zanima njihov razvod, a Eleanor bi mogla ostati i bez mjesta stanovanja, teško, ali moguće da ne bude imala gdje živjeti. Osim ako... O Bože, što ako je onaj razgovor Lady Sharps i Henryja bio o Eleanor?