Normalna obitelj 19. stoljeća seli se iz Londona u Cardiff. Našli su veliku kuću u brdu koja je udaljena od grada i pomalo je izolirana, no to je i bio njihov plan; maknuti se od gužve grada i započeti novi i uspješniji život. Sve se čini super do t...
-Majko, gdje je džem?- čuje se Williamov iritantni glasić. -Nisam ga izvadila, u ladici je, gore.- samo okrećem očima na sve što kažu. Danas mi dan i nije najbolje započeo, možda zato jer sam se prerano probudila, možda zato jer sam čula tajni razgovor Henrya Sharpsa i njegove užasno zlobne, toliko ponosne i umišljene sestre. Nekako mi sve govori da je ovo drugo. Krasno. Ne znam bili trebala majci reći svoje sumnje ili ih zadržati za sebe kako ne bih ispala razmažena, uglađena i veoma "uzvišena" djevojčica. Ne znam, ali jedno znam: obitelj Sharps je čudna i tajnovita. Eto Rosie, željela si da ti život bude kao jedna od onih knjiga koje stalno čitaš, jesi li sada zadovoljna?
-Da znam, to su bila vremena!- prekida me iz misli žamor i očev duboki smijeh kada je izrekao tu rečenicu, već znam da se prisjećaju svojih mladih dana. Oduvijek sam htjela znati njihovu bajku i njihovu priču kako su se upoznali, ali sada se osjećam potpuno nezainteresirano. -Tada si mi prišao, potpuno smušen, podapinjući se o svoje vlastite noge i sljedeće što si tada mogao čuti bilo je moje i tako već preglasno ,,Da!".- govori moja majka veselo ocu. Interesantno, pomislila sam. -Da, ali otac je i još uvijek takav!- zaderao se William. -Kakav?- u isto vrijeme smo majka i ja upitale. -Pa smušen!- i tada je ponovno nastao glasan žamor, ali u meni je nastao i osjećaj sreće što se iskreno smijem sa svojom obitelji.
Pomogla sam majci pospremiti stol ponovno joj dočaravši da ću i ja biti dobra domaćica, a i znam da hoću jer me ona odgaja i bilo bi nemoguće ne postati dobra domaćica kada živiš s njom pod istim krovom. -Znaš, Lady Sharps me je pitala može li koristiti naš glasovir u dnevnom boravku. Oni nemaju glasovir gore, pa sam joj rekla da kada želi može doći ovdje svirati. Mislim da bi bilo izvrsno slušati kako ona svira, a mogla bi malo podučiti i Williama jer on još ne zna.- slušam majku dok prolazimo kroz hodnik do dnevnog boravka. Uspaničila sam se. Zbog prijašnjih događaja s njom shvatila sam da mi je ta žena blijede puti i vitke figure nezamislivo antipatična. -To je u redu, ali zar Williama ne može podučiti netko drugi, pa ja znam svirati glasovir, a znaš i ti i zna i otac?- pitam ju pomalo nesigurno. Sjedamo na kauč, a ona mi upućuje djetinjasto zbunjen pogled -Pa naravno da može, ali samo sam dala ideju jer je ona jedna izvrsna pijanistica, tako sam čula.- -U redu.- odgovaram mirno, a ona me upitno pogleda, pa onda oponašajući mene isto odgovori -U redu.- Otac nas krajičkom oka tajno promatra dok ispred sebe drži današnje novine, a lijeva strana usnice izvija mu se u lagani i misteriozni osmijeh.
Gledam taj glasovir i zamišljam figuru te žene kako sjedi na maloj stolici i vješto, čvrsto i odlučno prelazi prstima po tipkama jer ona takva i je; vješta, čvrsta i odlučna, ali prije svega i antipatična.
Majka priča s Williamom, a otac je još zadubljen u svoje novine. Odlučim otići u svoju sobu kako bi i ja sebi našla zanimaciju to jest knjigu. Otvaram polako vrata i ulazim, a prizor koji vidim ispred sebe tjera me da se skamenim na mjestu; Edgar sjedi na stolici kraj komode, u rukama drži moj primjerak Orkanskih visova i prelistava ga. U tom trenutku zatvara knjigu jednom rukom, diže glavu i upućuje mi lagani, ali onaj dobro poznati smiješak.
¡Ay! Esta imagen no sigue nuestras pautas de contenido. Para continuar la publicación, intente quitarla o subir otra.
