Normalna obitelj 19. stoljeća seli se iz Londona u Cardiff. Našli su veliku kuću u brdu koja je udaljena od grada i pomalo je izolirana, no to je i bio njihov plan; maknuti se od gužve grada i započeti novi i uspješniji život. Sve se čini super do t...
К сожалению, это изображение не соответствует нашим правилам. Чтобы продолжить публикацию, пожалуйста, удалите изображение или загрузите другое.
Mirno sjedimo na kauču, a tada nam se pridružuje i majka koja je gotova sa pranjem suđa od ručka. -Misliš li da će na kraju sve biti dobro?- upitam ju nesigurno i bojažljivo. Morala sam, da se riješim ovog nelagodnog osjećaja u prsima. Očekujući da će mi potvrditi i reći da će sve biti dobro, ona okrene glavu, pogleda me i ozbiljno mi kaže -Ne znam.- Te dvije riječi, dvije potpuno jednostavne riječi su mi pohlepno isisale sav zrak iz pluća i svu sreću iz srca.
-Hoće.- uhvati me otac za dlan. Gleda me s osmijehom. -Ti to ne možeš znati James.- odgovori mu majka na nešto na što nije potreban odgovor. -Ti to ne možeš znati.- ponovi ona sigurnije gledajući ga ozbiljno bez trunka sreće ili tuge. -Ne možeš ni ti znati da će završiti loše.- pusti mi ruku i odgovori joj svojim argumentom. Ovo je ono od čega sam strahovala. -Otkad si ti postala tako pesimistična?- zbunjeno, ali ljutito ju pogleda moj otac. Iz usta mi ništa ne izlazi, ne mogu izgovoriti ni riječ. -Od onda kada si mi rekao da mi problemi naše obitelji nisu bitni. Evo sada ih riješavam. Sretan?- ustane s kauča razrogačenim očima ga gledajući. Zadnji put kada je ovako povisila ton glasa je bilo još u Londonu kada se svađala sa bivšom susjedom koja nam je krala jabuke iz vrta, i zaista sam mislila da će to i ostati zadnji put. Ali ovakvim pogledom nikoga dosada još nije gledala.
-Nemoj ispred djece.- pogleda ju otac, a onda sa sažaljenjem pogleda nas dvoje. Sada je i on na nogama. Gledam ih tužno, bez nade. Majci se u očima skupljaju suze, a u dosad smirenom ocu skuplja se bijes. William sjedi na kauču desno od mene i upućuje mi tužan, zbunjen pogled. I tada, taj me pogled osvijesti. Taj pogled me probudi i natjera da postanem svjesna situacije i toga da ju on pod svaku cijenu ne smije vidjeti. Ustajem se s kauča i uspijevam izustiti riječ -Idemo.- brzopleto ga hvatam za ruku i povlačim. On me prima za ruku i žurno hoda sa mnom prema hodniku, ali njegov pogled je još uvijek prikovan na njih dvoje. U hodniku sjedam na pod i stavim ga da mi sjedi u krilu. Ne bojim se toliko, znam da su to majka i otac i znam da se ništa ozbiljno ne može dogoditi, ali bojim se dovoljno za Williama i bez obzira koliko svađa bila bezazlena ne želim da ju vidi. Želim da ostane ovakav kakav je, ne želim da ga išta promijeni, pa ni ta svađa.
-Rosie, što se događa?- inače smiješan i veseo dječačić upita me svojim nevinim, tihim glasićem. -Ništa. Samo razgovaraju, raspravljaju. Znaš, svi uvijek imamo drugačija mišljenja nego drugi ljudi oko nas i nekad se ta mišljenja znaju sudariti jedna s drugim i onda ljudi moraju doći do riješenja.- uvjeravam ga. -Da, pričala si mi to.- odgovori on. -E, vidiš, to je takva situacija sada.- potvrđujem ono što je rekao. -Da, ali zašto smo onda u hodniku, zašto ne smijemo gledati, imamo i mi svoja mišljenja.- mudar, kakav je i inače, upita me to. -Nije da ne smijemo gledati, ali ti si još malen i ne bi razumio, nije na tebi da se sada naučiš raspravljati. To ćeš naučiti kada dođe vrijeme za to.- objašnjavam mu ja to, ali u sebi želeći da to vrijeme nikada ne dođe, da uvijek bude sa mnom.
-Da, ali to nije istina!- sada se glasnije čuje majčin glas. Suza mi se skotrlja niz obraz, ali skoro da to ni ne primjećujem. Pokrivam Williamu uši. -Oh, ali naravno da je.- sarkastično odgovori otac. -Nismo trebali biti više od susjeda koji si jedno drugome kada se sretnu kažu ,,Dobar dan". A pogledaj ovo. Ovo je nevjerojatno!- završi rečenicu glasno već pucajući od bijesa. Nisu ni primijetili da smo nas dvoje otišli, niti su došli do nas. To je inače nešto tipično što bi majka prvo napravila.
-Nemoj.- kaže mu majka smirenije. -Nemoj što?! Nemoj što?!- zadere se jače, a ja jače Williamu pritisnem dlanovima uši i jače počnem plakati. Ne mogu se obuzdati. Plačem tiho da me ne bi čuli i brišem obraze o ramena. William pognute glave nepomično sjedi u mojem krilu. Brišem suze, a u trenutku kada čujem bravu na ulaznim vratima brzo i žurno, zajedno s Williamom, ustajem s poda i uspravljam se, a buka iz dnevnog boravka prestaje. U hodnik ulazi obitelj Sharps, jedno po jedno, a onda se u hodniku stvaraju i majka i otac s odglumljenim dobrim raspoloženjem.
Stojimo okrenuti jedni prema drugima dok svi pokušavamo lijepim gestama, smiješkanjem i dragim pogledima prikriti svoje probleme. Ali nekada i oni žele izaći na vidjelo jer kada zapališ vatru budi spreman da će iz dimnjaka izlaziti dim.
Jedan vikend, jedno poglavlje. Ovo poglavlje je malo kraće nego ostala, ali sadržaj je definitivno da odskočite s kauča. Uživajte! 🙌🏼💪🏼
