Normalna obitelj 19. stoljeća seli se iz Londona u Cardiff. Našli su veliku kuću u brdu koja je udaljena od grada i pomalo je izolirana, no to je i bio njihov plan; maknuti se od gužve grada i započeti novi i uspješniji život. Sve se čini super do t...
Oups ! Cette image n'est pas conforme à nos directives de contenu. Afin de continuer la publication, veuillez la retirer ou mettre en ligne une autre image.
Hladni, jutarnji vjetar pokušava ući kroz stare prozore, ustajem se iz velikog kreveta i shvaćam da nisam tako loše spavala. Kada stignem do kuhinje doručak je već postavljen, no zamijetim da ima više stolica, više tanjura i više hrane. Kao da nas ima deset, a ne četvero. -Majko, zašto imamo višak pribora, zar netko dolazi?- upitam ju mirno. -Pa stižu nam gosti, obitelj Sharps, zar se ne sjećaš? Odlučila sam im napraviti ukusni doručak, mogu se kladiti da gladuju. Imali su težak i dug put sinoć, sigurno su umorni i gladni.- govori mi majka dok polako povlači krajeve stolnjaka. -Oh, nisam znala da već jutros stižu.- odvratim joj. -Jesu.- kaže ona. -A sad se idi presvući i sredi si kosu prije nego što gosti dođu.- kaže zapovjednim tonom, a ja se okrenem na peti i odem do svoje sobe.
Izlazim iz sobe obučena i spremna. Majka, otac i William u kuhinji čekaju mene. Kad stignem u kuhinju shvatim kako svi izgledamo kao savršeno sređene lutke ili neke marionete. Majka uzme svoj krzneni kaput s vješalice, a tu gestu učinimo i mi za njom, te otvaramo velika, teška, drvena vrata kuće kako bi izašli vani dočekati goste, zapravo to nisu gosti, oni će sada živjeti ovdje. Bolje mi je da se naviknem, kakvi god da bili. Vani puše, snijeg ne pada trenutno, ali sve se bijeli pred nama. Lice mi se crveni od hladnoće, a oči mi lagano suze od vjetra. Topli obrazi sada su mi hladni kao sam led, a nos ne osjećam.
-Eno ih!- uzvikuje William pokazujući rukom prema kočiji u daljini. Uhvatila me nervoza. Pa dobro, što je meni? Kočija se sve više približava prema nama dok mi stojimo kao kipovi na ovoj hladnoći. Kočija je tu, ispred nas i odmah mogu primijetiti da je puno veća od naše. Kada je kočijaš pokupio prtljagu, napokon otvara vrata od kočije. Nogom kroči, veoma otmjeno, žena srednjih godina ili čak i mlađa, kosa joj je čvrsto zavezena u nisku pundžu, na sebi ima dugu modro plavu haljinu koja se vuče za njom po podu. Lice joj je blijedo, previše blijedo, kao snijeg. Ogrlica na njezinu vratu tako se sjaji, mislim da je veoma skupa, tako i izgleda, a na sebi ima crvene dragulje. Prsten koji joj se slaže s ogrlicom nalazi joj se na lijevoj ruci. -Upoznajte Lady Cassandru Sharps, sestra Henryja Sharpsa.- pokazuje kočijaš dlanom prema njoj, a onda prema osobi iza nje koja nakon toga izlazi. Visoki čovjek također srednjih godina, pomalo uštogljeno izlazi iz kočije. Na sebi ima crno, brušeno, uglađeno odijelo koje je savršeno očuvano, u ruci ima štap koji uopće nije za pridržavanje težine, već za takozvano dokazivanje moći. Kosa mu je crna kao ugljen, lice također blijedo, ali svježe obrijano. Obrazi su mu jako uvučeni, a izraz pomalo beživotan, izgleda kao da je netko isisao sav život iz njega. Svoje lice pokriva crnim šeširom koji mu se nalazi na glavi, a na rukama ima crne, kožne rukavice.
-Ovo je gospodin Henry Sharps, a ovo njegova žena Eleanor Sharps.- pokazuje kočijaš prema drugoj ženi koja izlazi iz kočije. Čim je ona izašla iz kočije kao da se sav snijeg otopio, a najtoplije sunce izašlo. Ona je potpuna suprotnost ovima dvoje što su prije nje izašli. Iskreni osmijeh proteže joj se od uha do uha, ima bijeli šešir na glavi, čipka joj zakriva jedno oko, a ispod joj proviruje svijetlo smeđa skoro i narančasta kosa. Na sebi ima dugu bijelu haljinu s tilom, a na njoj se nalaze šareni, sitni cvjetići. Veselo je raspoložena i smješka nam se. Nakon nje izlazi još jedan muškarac u također veoma otmjenom odijelu, no šešir mu sakriva lice. On nema nikakav štap u ruci pa mogu pretpostaviti da im je to sin. -A ovo je njihov mladi sin Edgar Sharps.- pokazuje kočijaš prema njemu. Tajanstveni mladić podiže glavu i vidi mu se ne tako blijedo lice, rupice na obrazima dok se polako smiješi, zelene misteriozne oči i malo poduža tamno smeđa, gotovo crna kosa. Mladić uzima ruku moje majke i ljubi je, a nakon toga uzima moju ruku i učini istu stvar. Ja osjećam njegove hladne kožne rukavice na svom dlanu, i njegove tople usne na ruci. Nakon toga skine kapu i lagano se nakloni. -Koji šarmanti mladić.- šapuće mi majka u uho tiho se smiješeći.
Svi se tada rukujemo i ne izgovorimo baš puno riječi, već polazimo u kuću jer je vani neizdržljivo hladno.
