Kuća na brdu

Poglavlje 11. Početak vlastitih problema

-Zašto je Lady Sharps onako projurila kroz hodnik i uopće me nije poslušala.- prekida majka tišinu gledajući me zabrinuto dok joj se u ruci nalazi šalica čaja iz koje se izdiže maleni dim, toliko se fokusiram na taj dim da joj uopće nisam odgovorila. -Rosie?- kaže ona malo glasnije. Trznem se i pogledam ju -Ovaj, morala je otići gore u toalet.- nasmiješim joj se lagano samo kako je ne bi zabrinula. -U redu.- odgovara ona gledajući me pomalo čudno i zbunjeno. -Mogli smo pozvati i gospođu Eleanor.- govori William gledajući u majku i oca. -Da, to je dobra ideja, a možemo pozvati i Edgara.- ubaci se otac smiješeći se. Edgar! Oh ne! Potpuno sam zaboravila da mi je one noći rekao da dođem gore, od tada ga nisam vidjela. Mora da je i on shrvan. -Bolje ne. Možemo ih pozvati na večeru.- predložim ja kako bih izbjegla Edgara i čitavu situaciju. -Da, mislim da je to bolja ideja.- složi se sa mnom majka.
-U redu onda.- govori otac.

Majka kupi šalice i posuđe sa stola, a otac i William u dubokom razgovoru o tehničkim strojevima idu u dnevni boravak. Odlučim otići u sobu. Ulazim u sobu i zatvaram vrata za sobom. Lady Sharps potvrdila je moje sumnje, oni su se zaista htjeli riješiti Eleanor. No, moram doznati zašto, to je sve što mi je preostalo, ali znam da to neće biti lako zasigurno. Zašto bi se čovjek koji je u savršenom braku sa svojom savršenom ženom 24 godine htio riješiti te iste svoje žene? Smisla puno nema, zapravo uopće ga nema. Vjerojatno se dogodio neki ne toliko davni događaj koji bi ga natjerao da je se riješi. Drugog objašnjenja nema, ali što bi to Eleanor napravila, a da je se zbog toga njezin vlastiti muž želi riješiti. Apsolutno ništa, ona nije loša osoba, možda nije najbolja kako ja tvrdim, ali toliko loša da učini nešto što bi njezina muža natjeralo na to, znam da nije.

Uzimam knjigu, otvaram je i počinjem je čitati kako bi misli odmakla sa stvarne drame na izmišljenu, kao da će to učiniti da sve ovo nestane, ali neće jer se ovo stvarno događa.

Pao je mrak, jedva sam to i primijetila, ostavljam knjigu i fokusiram se na glasove u dnevnom boravku. Oh ne. Skupim hrabrosti i izađem iz sobe te krenem hodnikom do dnevnog boravka.

Ulazim unutra znajući što me čeka. -Ah evo je!- veselo će moja majka. -Taman sam htjela otići po tebe, Edgar je došao.- pokazuje rukom prema njemu. On mi se smiješi bezbrižno i miče se lijevo kako bi mi ostavio mjesta na kauču. Sjedam pored njega. Izgleda veoma sretno s obzirom na iznenadnu rastavu njegovih roditelja. -Pa, ovaj, kako si?- upitam ga ja tiho i nesigurno. -Mislim s obzirom na rastavu tvojih roditelja.- dodam još tiše. Majka me u tom trenutku prekorno pogleda i taman kada je Edgar otvorio usta da nešto kaže moja majka ga prekine -Nismo još došli do te teme, pa onda, znaš, osjetljivo je.- pogleda me tada ona s lažnim smiješkom na licu. -Ne, ne, sve je u redu gospođo Clarke, zapravo mi je drago što me je to pitala. Ne volim kada ljudi okolišaju i zaobilaze temu koja ih zanima samo zato što osjećaju sažaljenje prema tebi, ne treba mi to, ne želim da me sažalijevaju. Radije bih otvoreno pričao s nekim i rekao im sve iskreno i razumno. Ne ustručavajte se jer se ni ja ne ustručavam.- dovrši on ozbiljno. Moja majka ga na tren začuđeno pogleda i samo odgovori -Oh, dobro onda, drago mi je to čuti.- Još uvijek ga gleda zbunjeno kao da je mislila da je glup ili što već pa su je iznenadile ove čvrste i odlučne riječi. Kakav otac, takav sin ili možda kakva tetka, takav sin.

-Ne osjećam se najbolje, no što je tu je. Pokušavao sam izvući sve iz svojih roditelja, no nisam uspio, nisam dobio pravi razlog. U braku su 24 godine, sve je bilo relativno dobro, a razlog da se jednostavno više ne vole mi nije dovoljan. Ne znam, možda to i je jedini razlog jer mislim da bi mi rekli da je nešto drugo posrijedi, ali zbilja ne znam. Možda se stvarno više ne vole.- kaže to pomalo iscrpljeno i time vidim da je i njega ovo dirnulo jer ipak, roditelji su mu, koliko god hladan bio, zbog ovoga se vrijedi bar malo otopiti.

-Žao nam je, zbilja je.- pogleda ga moja majka tužno. -Nemojte.- kaže joj on ozbiljno. -Pretpostavljam da vam je ona rekla da ide u Francusku kod svoje tetke Isabelle.-
-Da, je.- odgovara moja majka. -Tamo će se odmoriti, treba joj to, ne znam što će biti kada se vrati, nitko ne zna, no smislit ćemo to, bitno je da se odmori. Ja je neću pratiti, ostat ću ovdje.- odgovara on. Maleni teret kao da mi je pao sa srca zbog njegovih zadnjih riječi. -Mislim da ste ispravno postupili.- govori mu sada moj otac pokušavajući mu dignuti raspoloženje. -Pa, ne želim vam više smetati, došao sam nepozvan, idem gore, kasno je.- s tim izgovorenim riječima ustaje se sa kauča, ali onda ga moja majka zaustavlja -Ne, pozovi svoju majku i ostanite na večeri.- govori kao da mu daje naredbu. -Gospođo Clarke, ne bismo vam htjeli...- opet ga ona zaustavi -Ne brinite, nećete nam smetati i molim te zovi me Olivia.- nasmiješeno će mu ona tako da ju je teško, gotovo nemoguće odbiti. Znam taj trik. Edgar ju poraženo pogleda.

(...)

Svi sjedimo za stolom, na Eleanor i njezinom sinu se vidi da su pomalo umorni. Ne mogu im suditi, zbilja mi je žao. -Drago nam je da večerate s nama.- govori im moja majka. -Ne znate koliko smo vam zahvalni, zbog vas se osjećam bolje, brže sam se oporavila, a mislila sam da neću uspjeti, zaista, hvala vam.- Eleanor nas sve milo gleda i u tom trenutku uzima dlan svoga sina u svoj i drži ga tako. -Slažem se.- odgovara Edgar gledajući u svoju majku, a onda i u nas. Moja majka ih pogleda kao da će zaplakati -Uz vas smo uvijek, ne brinite, ne zahvaljujte.- Ja im se također nasmiješim iskreno jer mislim da to sve govori, ne znam koje bih riječi iskoristila. Smiješak je dovoljan.

Nakon večere provedene većinom u tišini, no u onoj dobroj tišini svi odlazimo u hodnik kao i inače i pozdravljamo sve. Svi se izgrlimo čisto iz razloga da bi se Eleanor i Edgar osjećali bolje. U trenutku kada me Edgar zagrli šapne mi na uho -Dođi gore, zadnji put ti ovo kažem.- pobrinio se da nas nitko ne čuje i da ja ostanem u šoku. Nakon pozdravljanja odlazim u svoju sobu i spremam se na spavanje. Kada sam gotova opet me strah obuzima. Ako ovaj put ne dođem gore što će se dogoditi? Odlučim to napraviti, ne znam odkuda mi hrabrost. Krenem pažljivo i tiho koračati prema stepenica još uvijek nesigurna u svoju odluku kada čujem glasove. Zar opet? Ovaj put dolaze iz kuhinje, a tada shvatim da su to majka i otac. O čemu bi oni mogli govoriti sada? Približim se zatvorenim vratima od kuninje i po drugi put postajem špijun. -Sjećaš se kada si djeci rekla da nova obitelj dolazi ovdje, ali da se ne brinu jer nećemo puno komunicirati međusobno i da nam oni neće stvarati probleme jer ih nećemo puno viđati? Sjećaš li se toga? A pogledaj sada ovo, dobili smo jednu cijelu, veliku, novu dramsku seriju koju gledamo. Što je ovo? Cirkus? Njihovi problemi postali su nam bitniji od naših? Bavimo se njihovom rastavom, njihovim brakom. Svojim nemirom narušili su naš mir, naš nevini mir koji smo gradili godinama.- završava bijesno, ali tiho da ga nitko u kući ne čuje. -Znam James, znam, ali samo sam htjela pomoći, ja jednostavno-
-Ti što?- prekida je on sada malo mirniji. -Ja, ne znam.- tiho odgovori ona. -U redu.- izdahne otac. -Idemo sada spavati, ne želiš da nas djeca čuju. Razgovarat ćemo još o ovome.- dovrši otac. Tada se žurno počnem penjati uz stepenice svjesna da će oboje izaći iz kuhinje. Uđem u gornji hodnik i tek onda shvatim da sam se popela gore umjesto da sam se vratila u sobu. Naslonim se na zid, a suza mi se skotrlja niz obraz. Svađaju se, oni se nikad nisu svađali. I svađaju se zbog druge obitelji i zbog njihovih problema, a ne naših.

Saberem se i krenem napraviti nešto za što nisam ni prije bila sigurna imam li hrabrosti, a tek sada, nakon ovoga, znam da ako te hrabrosti uopće ima, ima je jako malo.

Od sada će nova poglavlja izlaziti svaki vikend zbog početka škole.🙄📚Uživajte! Votajte i komentirajte!