¡Ay! Esta imagen no sigue nuestras pautas de contenido. Para continuar la publicación, intente quitarla o subir otra.
Život kažu nije crn ili bijel, on ima nijanse sive, sitnice koje određuju sve. Ali ipak na kraju se svodi hoćeš li krenuti putem crnim ili bijelim. Izbor je uvijek tvoj, moj, naš. Kažu da je put do pakla popločen dobrim namjerama.
Moj izbor je bio odabir dobrih namjera.
Cijeli svoj život slušala sam o ljubavi. Slušala sam riječi poput volim te, koje nakon toliko puta izrečene, na kraju zvuče poput izlizane, ustajale fraze.
Što je onda ljubav?
Je li ljubav mirna luka gdje ti srce pluta, dok ti tijelo ljuljaju povjetarci osjećaja ili je ljubav nemirno more, koje ti srce i tijelo baca od oštre stijene, svaki put strah je prisutan da se ne razbiješ u komadiće, ali ostavlja neizbrisivi trag uzburkanih osjećaja koji će ti probuditi svaku stanicu tijela?
Moj izbor je...
***
Jednog ljetnog dana moj prvi izbor je pao na grijeh. Najglasnijeg i najarogatnijeg lika. Sve se odvijalo kao u usporenom snimku.
Sjedila sam tog dana u kafiću, bezbrižno pričajući sa prijateljima i ne sluteći što slijedi. Pogled mi je nezainteresirano skenirao prostoriju, dok nisam susrela pogled koji je moje srce natjeralo da se spusti u pete. Pogođena svom tom izvanrednom muškošću u razini očiju, mogla sam samo zuriti. Potpuno omamljena.
Nešto u zraku između nas se pomaklo, dok smo se gledali.
Ustao je sa stolca i krenuo prema meni, ne prekidajući pogled. I tada sam ga u potpunosti pogledala. Visoko, žilavo tijelo, zagasita plava kosa koja je izgledala kao da je tek ustao iz kreveta, plave i previše intezivne oči. Progutala sam slinu dok sam besramno buljila.
Osjetila sam njegove ruke na ramenima. Ukočila sam se. Nesposobna da pustim glas ili se pomaknem. Polako se nagnuo i na uho mi prošaptao riječ koja mi je život promijenila iz temelja. "Moja". Tihi jecaj mi je pobjegao s usana dok je on odlazio.
I postala sam njegova.
On je bio plavokosi, zločesti dečko, zavodljivog pogleda i neodoljivog osmijeha, čisti grijeh. Njegove slatke riječi su osvajale. Njegov osmijeh te tjerao da vjeruješ. Vjeruješ da si posebna, da si bitna, da si samo njegova. Njegov dodir je stvarao osjećaj da je cijeli svijet tvoj, da možeš stajati na vrhu zgrade i vikati iz dubine pluća. On je bio moj prvi, moj prvi u svemu, sve što sam mogla sam mu dala. Obećao mi je svijet i ja sam povjerovala. On je bio sve to, sve zamotano u lijepom paketu.
Trajalo je, trajalo je jednu godinu, a onda je sve nestalo u trenu. Jednim dodirom na mojim usnama, jednom rečenicom da će me zauvijek voljeti, ali da me mora pustiti je pretvorio moj svijet u prah koji je životni vjetar raznosio. Pretvorio me je u olupinu koja se svakog dana pitala: "Zašto?"
Uspjela sam, pokupila sam svoje komadiće i sastavila ih u napuklu cjelinu, te krenula dalje. Smijala sam se. Živjela sam. Učila sam biti ja.
Ali moje srce je tražilo svoje kad ga je opet ugledalo. Ono je pamtilo kako se osjećalo, kako je znalo otkucaje preskočiti zbog njega. Srce ga je željelo. Svejedno ga je željelo, iako pored njega nije stajalo. Stajala je druga silueta, osoba koja nisam bila ja. Sad je ona imala njega.
