Svaštara

Life shit

[bit ću jako otvorena u ovom nastavku, pa oprostite na nekim izrazima i mojim mišljenjima but idgaf]

Jeste li ikad požalili što postojite? Što ste rođeni baš u toj obitelji u kojoj ste rođeni? Jer ja požalim svaki dan minimalno 700 puta.

Znam da ljudi seru kako je obitelj sve i kako se obitelji ne okreće leđa. ALI ja vam kažem da se čak i najbližima okreće leđa. Uporno ponavljam da toksične ljude treba izbaciti iz života, pa čak iako su članovi obitelji. I čekam taj dan kada ću napokon izaći iz ove jebene ludnice. Kada ću napokon pronaći svoj stan i dobiti svoj mir. Gdje mi neće mala derišta, koja se ne znaju pobrinuti sama za sebe, šefovati i govoriti mi kako da živim. Gdje neću svaki dan živjeti u strahu hoće li moj tzv. otac biti dobre volje. Gdje neću svaki dan imat nametnuta očekivanja od strane moje majke. Gdje neću bit tretirana ko djete, ali očekivat će se od mene da se ponašam odraslo. Gdje neću morati davati zadnje atome snage da dobijem nešto sitno što želim, pet minuta tišine. Gdje ću živjeti po svojim pravilima.

Gdje neće bit umjesto alarma, dernjava i kreštanje svako jutro. Gdje neće biti demonakog pogleda od kojeg vam se ledi krv u žilama. Gdje mi neće neko svakih pet i po sekundi srat jer ne radim ništa, jer ležim tamo, jer jedem ono, jer spavam do podneva. Gdje ću imat jebenu slobodu bit tko želim i živjeti kako želim -u jebenom miru. Dosta mi je moje obitelji i samo čekam dan da se pokupim. Promijenim broj i totalno ih isključim iz svojega života.

Znam da većina vas voli svoje obitelji i ne želi ih napustiti, ali ja bi dala doslovno sve samo da ih napustim, da zaboravim da imam veze s njima. Toliko puta sam poželjela da sam rođena u drugoj obitelji. Gdje me moj otac voli, gdje moja majka ne prigovara za svaku sitnicu, gdje su mi brat i sestra najbolji prijatelji i partneri u zločinu, a ne najveći neprijatelji. Gdje me članovi obitelji razumiju, poštuju i vole. Uporno mi pričaju kako se stalno zatvaram u sobu, kako sam bezosjećajna i hladna. Ali, zar bi ja trebala njih tretirati kao kraljeve i kraljice dok oni mene tretiraju kao govno?

Briga me što ćete reći, ali ovo više nije nalik domu. Ovo je umobolnica i zatvor. Ovdje se podcjenjuju vaši talenti, sposobnosti, želje i snovi. Ovdje ste niškoristi i protuha. Tinejdžer željan pažnje. Tinejdžer kojeg su pukli hormoni. Ovdje se nitko i ništa. Ne vrijedite ništa baš kao i vaše mišljenje. Vaše riječi ne dopiru do nikoga. Svi su gluhi. A prema vama su dobri samo kada nešto trebaju. Napravite 299 dobrih stvari za njih, ali onu jednu lošu vam zapamte za cijeli život. A vi biste trebali šutjeti i trpiti. Dok vas i stariji i mlađi gaze. I onda im se jednom usprotivite i vi nemate poštovanja, neodgojeni ste, bezobrazni, bahati, egoistični, kurva, kučka, krava, koza i svašta nešto. Ali vi nemate pravo glasa. Samo trebate šutjeti.

E pa za njihovu informaciju, ja ne šutim. Ako me išta majka naučila to je da ne budem pod za druge. Ja to primjenjujem i na svojoj obitelji. Pogotovo na njoj. Znate kako sam na početku rekla da izbacite toksične ljude iz vašeg života? E pa više nije bitno je li to prijatelj, prijateljica, majka, otac, brat, sestra, ujak, stric, strina, poznanik, osoba u školi koja vas maltretira, ljubav vašeg života... Više nije bitno tko su, lete van. Nemam više strpljena trpiti sve to. Nemam više snage držati to sve u sebi. Osjećam se kao dinamit koji će svake sekunde eksplodirati. Želim da se završi. Da prestane boljeti. Da se ne osjećam prazno. Da se ne osjećam kao vanzemaljac gdje god dođem. Samo želim da prestane. Neka prestane. Ne mogu to više podnijeti. Neka završi. Ne mogu više Bože.

***
Oprostite ekips, trebao mi je neki ispušni ventil. Nadam se da vama dani bolje prolaze.

M.