》Kraljica sjenki《🔛

》5.DIO-NEOČEKIVANI ULOV《

Budim se u velikom krevetu, a Viktorija je ispred mene. Uspravim se i pogledam oko sebe.

"Polako Atorija. Šta ti se desilo?"

"Nije ništa, samo sam osjetila glad. Put me izmorio..."

Laž! Sigurno joj neću reći da mi je Prvobitna vještica kopala po glavi i prorekla mi budućnost.

"Da idemo u lov?"

Upitala je sa smješkom.

"Ali Vi ne biste trebali napuštati dvorac."

"Idemo samo da se nahranimo. Iz vene."

Nasmijala se i nestala. Ustanem iz kreveta i odem u kupatilo koje se nalazilo u sklopu sobe. Umijem se i iz ruksaka izvadim čistu odjeću. Istuširam se najbrže što sam mogla, pa se obučem. Izađem iz kupatila i zakvačim narukvicu koju mi je majka poklonila kada sam imala pet godina. Nosim je na desnoj ruci, gdje mi je i tetovaža. Moj suparnik ima istu. Želim da ga upoznam.

"Osvetiću te majko..."

Kucanje na vratima je označilo da polazimo. Izađem iz sobe i zateknem Viktoriju u crnom, baš kao i mene. Za jednu vampiricu od skoro 400 godina, izgleda kao žena sa 30. Nema djecu...nikada nije pronašla svog suparnika, a pošto se ne može upariti sa drugim vampirom, ostala je sama. Tužna je njena priča...

"Idemo li?"

"Gdje lovimo?"

"Na ničijoj zemlji!"

"Ali kraljice, zar tu nije preopasno. Tu nas mogu ubiti!"

"Možemo i mi njih."

Ne sviđa mi se ova ideja ni malo. Poslije Kalesinih riječi, razmišljam o svakom svom postupku, proračunavama. Rekla je da ne smrt prati. Šta joj je to značilo? Sve što mi je rekla, nepovezano je.

"Kraljice! Gdje idete?"

"U lov sa Atorijom."

Na spomen moga imena sam preknila da mislim o riječima jedne vještice.

"Vi niste napustili dvorac više od 10 godina. Imate sve ovdje. Vratite se..."

Nismo ga ni poslušale do kraja, izgubile smo se iz dvorca. Potrčimo prema jugozapadu. Tu se nalazi ničija zemlja. Prati me neki loš predosjećaj. Ne sviđa mi se ovo...ni najmanje.

Prešle smo granicu i našle se u šumi.

"Šta loviš?"

"Jelena! A ti?"

"Vuka..."

Iskezim se i krenemo u potragu.

"To je preopasno."

"Nikada se nisam hranila njihovom krvlju"

"Atorija...pazi! Jelen!"

Uskliknula je. Klimnem glavom i skeniram jelena. Razdvojimo se i krenemo u napad. Potrčim prema njemu i skočim kako bih ga uzjahala i uhvatila za rogove. Viktorija je zabila očnjake u njegov vrat i potegla krv. Osjetim da je jelen zadrhtao.

Šuškanje iz žbuna mi privuče pažnju. Ugledala sam zlatne oči i bijelo krzno. Vuk! Krenuo je da bježi. Skočim sa jelena i potrčim za njim. On je prebrz. Ali i ja sam. Popnem se na drvo i utihnem. Stao je. Osmotrio je okolinu i onjušio. U trenutku njegove nepažnje sam skočila na njega. Oborim ga i zarobim mu ogromne šape.

"Opet se srećemo vuče."

"Pa vampirice, danas je tvoj sretan dan."

"A tvoj smrtni..."

Zarežao je, te se odjednom stvorio čopor vukova oko nas.

"Ne prilazite!"

Strogo je naredio i iz vučijeg oblika prešao u ljudski. Svijetlo smeđa kosa, zlatne oči iz sna. Polu golo, isklesano tijelo. Punašne usnice, oštra vilica i vene...na sve strane. Osjetim divljački puls i njegovo uzbuđenje. Uzdahnem i približim se njegovom vratu i ušnoj školjki.

"Poprilično si lijep za jednog psa..."

Šapnem mu i liznem njegov vrat. Očnjaci mi zapulsiraju baš kao i međunožje. Šta...on je vukodlak. Prokleto zgodan.

"Alfa...ubiće vas."

"Ne prilazite! Slobodno se nahrani. Hajde! Znam da želiš malena..."

"Samo malo tvoje krvi..."

Kažem opčinjeno, zbog gladi. Predator me kontroliše. Glad pokreće vampira i sve naše nagone...

Pomirišem njegov vrat, a zatim ga liznem. Miriše na muškarca, privlačno. Blago ga pogrebem zubima i onda zagrizem. Topla krv se našla u mojim ustima i krenula niz grlo. Snažan bol se prelomio kroz moje tijelo. Pustim njegov vrat i obrušim se na njega. Zgrčim se i vrisnem. Pred očima mi se zamagli. Kao da vatra prolazi kroz moje tijelo.

"Ššš...smiri se! Prolazi."

Nježno je rekao vuk ispod mene i stegao mi struk svojim rukama. Zašto sam u vučijem zagrljaju? Slože mi se sve kockice, pa krenem da se opirem.

"Pusti me! Želim da idem!"

"Pusti je!"

Viktorija se našla ispred nas i odgurnila dva vukodlaka koji su krenuli prema njoj. Bacila ih je u stranu.

"Zašto bih je pustio? Pa ona je moja družica...zar ne Atorija?"

"Ne, ne, ne...ne mogu bitu. Nisam! Mi nismo iste vrste. Nemoguće. Mi... ne smijemo!"

'Vidim vuka' mi sjevne u glavi. Sudbina se poigrava. Ide protiv pravila...

"Ovo je protiv pravila Atorija! Diži se sa tog pseta dok ga nisam rastrgala!"

On je ustao, zajedno sa mnom. Jedva stojim na klimavim nogama. Uhvatio me je za desnu ruku i pokazao tetovažu na svojoj lijevoj. Ista je!

"Ovo nije moguće! Ti si jebeni vuk!"

"Ja sam Alfa, kako svog čopora tako i tvoj!"

"Ja te ne želim, ovo je greška!"

"Nije greška, upravo si nas povezala."

"Prevario si me! Znao si! Samo si htio da se krvno povežemo!"

Oči mi se napune suzama. Skinuo mi je maminu narukvicu, jedinu stvar koja mi je ostala od nje i pretvorio se u vuka.

"Vrati mi je!"

"Pronađi me i možda razmislim o tome."

Vrisnem i padnem na koljena. Kako ću ocu na oči! Šta da mu kažem? Ja njega ne želim! On je meni zabranjen...