》Kraljica sjenki《🔛

》20.DIO-SRCE ISPOD SRCA《

Budna sam već neko vrijeme, pa posmatram Bataira kako mirno spava. Zaspali smo jutros oko tri sata, izmoreni i pospani. Drago mi je što sam ga smirila sinoć. Bio je krenuo na mene kada se tek pretvorio. U svom tijelu ima dva razuma. Jedan ljudski i jedan životinjski. Da je predatorski preovladao njime, mene ne bi bilo. Ježim se na samu pomisao...

Zar će mi ovako biti svaku noć za vrijeme punog mjeseca?

Sa svim onim krznom, šiljatim zubima i sijevajućim očima izgleda poput najstrašnijeg čudovišta. Bio je barem dva puta veći od mene...

Jedan potez je dovoljan da mi iščupa srce iz grudi. Koliko je samo jak.

'I sve je to tvoje!'

Javila se podsvijest za dobro jutro umjesto tople krvi, koja bi mi tako godila. Nisam se hranila, a tako jako mi je potrebna krv...

Lagano se izvučem iz Batairovog stiska i pregrnem mantil. Na prstima izađem iz sobe i spustim se u kuhinju. Otvorim frižider i uzmem dvije kesice krvi. Iskapim obe, ali mi organizam traži još. Rukom posegnem prema trećoj ali se nađem prsima pribijena uz zid.

"Pobjegla si od mene..."

Režao je iza mene, dok je rukama stiskao moj struk malo prejako.

"Gladna sam, pusti me da jedem."

"To ti je već treća vrećica krvi danas. Da nisi bolesna?"

"Samo sam gladna! Pusti me da uživam!"

Popustio je stisak, pa se udaljio od mene. Prođem pored njega i vratim se u sobu. Istuširam se najbrže što sam mogla. Obučem se i napustim sobu, pa tako i dvorac. Treba mi topla krv, direktno iz vene.

Već neko vrijeme trčim šumom ali nema nijednog jelena, ali sam zato ugledala staricu koja skuplja gljive. Prići ću joj s leđa, tako je najsigurnije.

"Ne prilazi dijete, ako ti je život drag!"

Zastanem, vidno šokirana. Okrenula se prema meni i ljupko me pogledala prodornim svijetlo plavim očima, uskih zjenica, sa puno bijelih tačkica po šarenici. Kao da je preturala po mom mozgu. Ona nije ljudsko biće...

"Ne, nisam. A ti si sigurno Atorija."

"Prestani mi čitati misli. Šta si ti, čovjek sigurno nisi?"

"Zmajolik. Zmaj u tijelu čovjeka."

"Još jedno čudovište."

"I sama si jedno od njih, u krevetu si s drugim, a ispod srca ti je treće."

"Ne razumijem?"

"Srce ispod srca. Početak kraja?"

"Srce ispod srca...nemoguće!"

Starica je sklopila oči, a zatim ih otvorila. Sada su bile potpuno bijele. Prikovala ih je za moje i kao da je time paralizovala moje tijelo. Odjednom sam u ušima čula otkucaje srca. Ako moje srce ne kuca...čije kuca? Srce ispod srca...

"Ovo je iluzija, ja ne mogu biti, ne s vukom, kako?!"

Padnem na hladno šumsko tlo i stavim ruke na stomak. Pogledam staricu...

"Trenutno je iluzija, jer je veličine greška. Ko je rekao da je nemoguće, dijete moje? Ako se nešto nikada nije desilo, ne znači da neće."

"Šta će to dijete biti?"

"Ne znam. To ne mogu da vidim. Biće šta bude. Šta ti želiš da bude?"

"San! Sve što sam htjela je normalan život, da vladam sjeverom, da me ljudi poštuju i da me se plaše!"

"Ali si isto tako kukala zadnjih pet dana kako ne možeš imati djecu, osjetim tvoju bol. Sve što nas zadesi, nije nas moglo zaobići, a sve što nas je zaobišlo, nije nas moglo zadesiti! Zapamti to dobro i čuvaj to biće u sebi. To može biti početak nečega novog, živi za novi početak!"

Sklopila je oči i nestala. Naslonim se na obližnje drvo i obgrlim koljena rukama. Ovo je previše za mene. Osjećam se kao pokusni kunić sudbine. Prvo me spoji s neprijateljem, a sada nosim njegovo dijete. Kako da mu kažem? Kada je ono uopće nastalo? Šta će to nešto biti?

"Atorija?! Tu si! Tražim te već pola sata, zašto si nestala?"

Kleknuo je pored mene i podigao mi nježno glavu. Ukrstimo poglede...

"Vodi me kući..."

Prošapćem i pustim suze na slobodu. Podigao me je u naručje i uputio se u dvorac...