》Kraljica sjenki《🔛

》9.DIO-PRIZNANJE《

Stražari mi otvore vrata, pa se nađem u očevim odajama. Poklonim se, pa mu potrčim u zagrljaj. Ugledala sam njegov osmijeh, pa mi je uzvratio.

"Vratila si se! Uspjela si!"

"Jesam oče!"

Uhvatio me je rukama za ramena i odgurnuo sebe. Zbunjeno me je pogledao, pa upitao...

"Zašto mirišeš na psa?"

Sklopim oči i udahnem. Uhvatim okovratnik jakne i povučem ga prema dole...

"Atorija dijete!"

"Znam tata..."

Pustim suze na slobodu. Odbrojavam zadnjih 20 sati svog života...

Otac me je samo posmatrao. Spustio je ruke s mojih ramena pored svog tijela i sjeo u fotelju.

"Tata...moram nešto da ti priznam. Ja..."

"Umireš mi kćeri! Gledam kako mi prolaziš kroz šake i bježiš. A tek si pupoljak u procvatu..."

"Saslušaj me, molim te!"

"Šta da slušam?! Zašto te nisu pazili? Nisam trebao da te šaljem. Bolje da ja umrem nego što mi tebe oduzimaju. Neću podnijeti još jedan gubitak...ne mog..."

"Oče!"

Razderem se kako bih pridobila njegovu pažnju...

"Pronašla sam svog suparnika..."

"Kakva korist od njega kada umir..."

"On je vuk..."

Prošapčem i pogledam u oca. Zanijemio je. Kao da je vrijeme stalo. Očima se moglo primjetiti koliko se trese...

"Vuk?"

"Jebeni vuk! Alfa Istočnog čopora. Batair!"

"Kako je to moguće? Vi niste iste vrste."

"Znam. Slučajno sam ga pronašla. Išla sam u lov sa Viktorijom na ničiju zemlju. Dok je ona lovila jelena, a ja sam pojurila za vukom, bijelim vukom. Kada sam ga uhvatila, pretvorio se u čovjeka. Nešto me je privuklo njemu i nisam mogla da odolim...probala sam njegovu krv i osjetila sam...iskre među nama..."

"Zašto te je ugrizao?"

"Zbog mog dugog jezika! Nije on kriv, provocirala sam..."

Zašto ga branim? Oboje smo krivi...

"Kako da se izliječim?"

"Atorija...nisam te poslao na Istok da bi se vucarala sa vukovima! Razočaran sam..."

"Razočaranje mi ništa ne znači kada umirem!"

"Postoji samo jedan način da se spasiš."

"Vještice?"

"Ne...samo ti Batair može pomoći ukoliko on to želi..."

"Kako?"

"Ako je uspio zatrovati tvoju krv, tako je može i očistiti!"

"Mi smo u svađi! Mrzimo se. Ja njega ne želim, ne želi ni on mene!"

"Moraš ga nekako dozvati k sebi ako želiš živjeti!"

"Udaljen je od mene četiri sata!"

"Povezani ste krvlju. On osjeti tvoju boli, potrebu, samo ga moraš dovoljno željeti."

"Sve i da ga dozovem, kako će preći granicu?"

"Ja ću ga pozvati da uđe. Samo Prvobitni može dopustiti vukodlaku da pređe granicu."

Osjetim kako se vatra širi na mom ramenu. Bol se pojavljuje. Moram ga dozvati. Život mi je važniji od prokletog ponosa...

>NAKON 14 SATI<

"Svejedno ćeš biti moja, ali ja namjerno neću biti isti. Sama ćeš me tražiti i dozivati..."

Njegove riječi mi odzvanjaju glavom. Ovo je sigurno isplanirao i dobio je šta je tražio. Dozivam ga satima...

U svojoj sam sobi, u svom toplom krevetu. Hladan znoj mi je oblio kožu i imam još samo šest sati života. Ne mogu da ga prizovem. Ne ide mi.

'Ne želiš ga dovoljno!'

"Trebaš mi! Vuk mi treba! Batair...spasi me molim te! Osjetim kako mi tama pritišće vrat i oduzim kisik. Nutrina mi gori, a koža mi je led ledeni. Znam da sam pogriješila i učinit ću bilo šta...samo mi pomozi!"

Ispustim glasan jecaj i jedna bolna suza mi se spusti niz obraz...