》7.DIO-ODLAZAK《

151 16 1
                                    

Ušla sam u dvorsku sobu baš kada je Sunce izlazilo. Stajala sam pored prozora i posmatrala taj prizor. Boje su prelomile crnilo i počele vladati nebom. Izdahnem i odem u kupatilo. Istuširam se i obavim higijenu. Sve stvari spakujem u nali crni ruksak jer se danas vraćam kući.

Bilo je ovo najnapornijih par dana u mom životu. Još uvijek ne prihvatam činjenicu da je Batair moj suparnik. Vuk i vampir! To se nikada nije desilo. To mi je tako nepoznato. Nikada to neću prihvatiti i ne kajem se što sam ga odbila u šumi.

Ali kada je dodirnuo moje usne svojima, vatra se rasplamsala u meni. To još nikada nisam osjetila. Ako se to desilo zbog jednog poljupca u kut usana...šta ce biti zbog drugih dodira?

'Šta će se desiti kada se tijela spoje?'

Glasić se javio u mojoj glavi sa veoma iritantnom rečenicom. Mi se nećemo spojiti! To se ne smije dogoditi! Previše je opasno za sve nas. Za mene, Bataira, naše vrste. Kako je moguće da se vampir i vukodlak ukrste? Da li se uopće možemo ukrstiti? To se još nikada nije dogodilo.

Ali moje prokleto tijelo reaguje toliko loše u njegovoj blizini. Kao da nemam reakciju nad sobom. Vatra ne obuzme i osjetim se živom. Bude se novi osjećaji, a strast je jednostavno neizbježna. Koža mi izgara i vrišti da bude obožavana njegovim dodirima...usnama...

Zar je sudbina napravila grešku?

I baš sam ja morala biti njegova polovina. Od svih zgodnih vampira, meni zapadne vuk...

'Jebeno zgodni vuk...alfa'

Daj glasiću, umukni. Udarim šakom o zid i izađem iz sobe. Spustim se u prizemlje dvorca i pronađem Viktoriju. Poklonim se kraljici, mali znak poštovanja.

"Ideš?"

"Moj posao je ovdje završen kraljice."

"Bila si mi divno društvo Atorija."

"I ti si meni Viktorija."

Nasmijem se pa je snažno zagrlim. Pustim je, pa uhvatim za ruke.

"Ako ti ikada zatrebam, pozovi me."

"Hoću. A sada idem. Bila mi je čast družiti se sa vama."

"Izrasla si u predivnu i pametnu ženu. Nemoj donijeti pogrešnu odluku što se tiče Bataira. Bolje vuk nego ništa."

"Ja to ne mogu. Kako ocu da kažem?"

"Samo reci istinu i prati svoje srce. Znam da će te ono odvesti na pravi put."

"Hvala ti! Vidimo se nekada."

"Idi draga dok nisam zaplakala."

Nasmiješim se i zagrlim je još jednom, a zatim nestanem iz njene sobe kao i iz dvorca. Osvrnem se i bacim još jedan pogled na Istočni dvorac. Sunce ga je obasjalo, pa je preliven posebnim nijansama zlatne boje.

Ovo je možda posljednji put da sam ovdje..

》Kraljica sjenki《🔛Donde viven las historias. Descúbrelo ahora