》Kraljica sjenki《🔛

》4.DIO-PROROČANSTVO《

Uđemo u prostranu dvoranu, a zatim se uputimo niz veliki hodnik. Ovaj dvorac je sličan našem, Sjevernom. Samo su slike drugačije, jer vlada druga dinastija. Veliki prozori su krasili svaki dvorac, baš kao i ovaj. Vrata ispred mene su se otvorila, te sam ugledala Kraljicu kako se nervozno šeće po prostoriji.

"Vaša Visosti, Atorija je stigla."

Okrenula se prema nama i odjednom se stvorila ispred mene. Poklonim se kraljici Viktoriji, jedinoj ženskoj Prvobitnoj.

"Kako si samo porasla u prekrasnu djevojku. Jednoga dana ćeš vladati sjeverom. Pogledaj u kakvim smo problemima zbog druge vrste."

"Ta pseta su pretjerala ovaj put. Kako se ovo desilo?"

"Imaju veoma jaku vješticu na svojoj strani. Probili su Kalesine stogodišnje čini. Magija se osjeti na granici. Prejaka je. Moramo obnoviti ugovor."

"Ali Kalesi je prvobitna! Ona je najjača, ona je autoritet. Zašto bi je neko izdao?"

"Jak ultimatum ili ostvarenje želje."

"Sada mi je sve jasno. Donijela sam ogrlicu koju je moj otac poslao."

"Južna i zapadna strana su učinile isto. Sada su sve četiri tu, pa možemo probuditi Kalesi. Pođi za mnom."

Veoma vrzo je projurila pored mene, a ja za njom. Spustile smo se u samo prizemlje dvorca, na krajnjem smo hodniku, a ispred nas je zid.

"Kalesi...pusti nas da uđemo. Griphus!"

Izgovorila je riječ problem na latinskom jezilu, a tlo pod nogama nam se zatreslo. Zid je počeo da se pomjera na gore, a ispred nas se našao ulaz u mračnu pećinu.

"Idemo zajedno."

Klimnem potvrdno glavom i zakoracimo u pećinu. Krenemo odlučno prema napred i za manje od 10 minuta se nađemo ispred kovčega.

"Šta dalje?"

Upitam radoznalo. Ovdje se osjeti veoma moćna magija, sve je prepuno iskrica po zraku.

"Postavljamo ogrlice na kovčeg."

Postavila je sve četiri ogrlice, tako da su njihovi kristali napravili oblik štita.

"Phasmatos..."

Prošaputala je držeći ruku na kovčegu. On se otvorio, a Kalesi se uspravila još uvijek zatvorenih očiju. Spustimo se na koljena, čisto iz poštovanja.

"Ko je odlučio da me probudi iz sna?"

"Ja Viktorija, kraljica Istočne granice. Budim vas jer nam je potrebna pomoć. Druga vrsta, vukodlaci, poništili su čini sa svoje vrste i sada nas uništavaju. Pomozite nam..."

"Kako je to moguće? Ja sam najjača vještica. To se nije smjelo dogoditi. Sirota moja Teresa. Kako si dospjela u pandže tih pasa?"

"Ko je Teresa?"

"A ko si ti?"

"Ja Atorija, kćerka Kralja Viktora, princeza Sjeverne pokrajine. Došla sam potražiti pomoć od Vas."

"Teresa je moja sestra, starija sestra. Samo je ona mogla biti jača od mene, ukoliko ja oslabim. A jesam, bliži mi se kraj vladanja. Još malo pa punim 300 živućih godina, uspavane ni ne brojim. Znate da su kod nas pravila malo drugačija. Mi ne živimo vječno..."

"Vi ste Prvobitna vještica koja vlada koliko i ja. I meni se bliži kraj vladanja..."

"Oh, to znači da se i mom ocu bliži kraj...zbog toga mi nije rekao koliko ima godina jutros..."

Stavim ruku preko usta i duboko uzdahnem. Ko li će biti novi odabrani?

"Kako možemo vratiti ugovor?"

"To ću ja srediti. Potrebno mi je samo malo mjesečeve trave."

"Imam je!"

Izvučem mjesečevu travu iz džepa svoje jaknice i pružim Kalesi. Stavila je travu u obje ruke i sklopila oči.

"Phasmantos, cor, tera, cerebrum et corpus...non mali canin, non griphi..."

Phasmantos, srce, zemlja, mozak i tijelo...bez lošeg psa, bez problema...mjesečeva trava je stvorila svjetlost i odjednom se prolomio glasan urlik i zavijanje vukodlaka. Pogledam u Viktoriju koja je gledala mene sa smješkom. Uspjele smo!

"Magija je obnovljena. Granice su iste. Sjećanja su obrisana. Mrtvi su živi ponovo. Sve je u ravnoteži i dok ja vladam, tako će i biti..."

"Kako da ti se odužimo Kalesi?"

"Vikorija...dovoljna mi je vaša zaštita. Do idućeg viđenja, a to je za godinu dana..."

"Kada se budemo smjenjivali..."

Izgovorile su istovremeno i nasmijale se.

"Atorija...možeš li ostati koju minutu sa mnom. Moram nešto da ti saopćim."

"Čekam te ispred. Kalesi...hvala ti!"

Viktorija je nestala iz pećine. Ostala sam sama sa Kalesi. Uhvatila me je za ruku i zatvorila oči.

"Sklopi oči!"

Sklopim ih, pa odjednom osjetim nju kako kopa po mojoj glavi. Osjetim da je tu. Tijelo mi slabi. Jedva stojim na nogama...šta pokušava?

"Atorija, pred tobom je duga budućnost. Vidim vodu i krv, sunce i mjesec, smrt i rođenje...vidim vuka i vampira. Vidim tvog suparnika, tvoju sreću i tugu. Bliži je nego što misliš. Osjetim da goriš između dvije vatre. Smrt te prati u stopu, baš kao i život."

Pustila mi je ruku i kovčeg se zatvorio.

"Šta ovo treba da znači?"

"Sudbina!"

Čujem njen glas u svojoj glavi. Izađem iz pećine i uhvatim Viktoriju za ruku, vrti mi se u glavi. Iscrpljena sam.

"Atorija, šta ti je?"

"Gladna sam!"

Pogledam je krvavo-crvenim očima i izoštrim očnjake.

"Asker. Trebam krv!"

U idućem trenutku sam se srušila i sve oko mene je postalo crno...