》Kraljica sjenki《🔛

》6.DIO-PROTIV PRAVILA《

Sjedim u ćošku dvorske sobe sa obgrljenim koljenima. Suze se slijevaju niz moje obraze. Zašto je sudbina morala da bude ovoliko okrutna? Spojila me je sa neprijateljem! Mi se mrzimo! I zbog ovoga...ja ću ostati sama do kraja života. Ne mogu tražiti novu ljubav, zabranjena mi je.

A on je kao dozvoljen. Kako su se samo Bogovi poigrali sa mnom. Khalesi je bila u pravu. Vuk i vampir. Život i smrt!

U sobu je ušla Viktorija i čučnila pored mene. Stavila je ruku na moje koljeno i uzdahnula...

"Atorija.. našla si svog suparnika. Treba da budeš sretna, a ne da plačeš."

"On je vuk!"

"Barem si ga našla. Ja nisam te sreće da ga pronađem. 400 godina sam sama. Ja ne znam gdje je on, ni da li je živ. Ali ti znaš. Prihvati ga i živi s tim."

"Ne mogu! Ja ga mrzim zbog onoga što on jeste. On mrzi mene! Ne idemo zajedno, protiv pravila se ne ide!"

"Sudbina je htjela da ti ideš. Pronađi ga dok nije kasno."

Zagrlila me je i otišla. Uzdahnem i ustanem sa poda. Priđem prozoru i otvorim ga. Tužno zavijanje mi ispuni uši. U dubini duše odjetim tugu. Kolilo svoju, toliko i njegovu...

'Da te nije želio, ne bi ti uzeo narukvicu i time tražio da se opet vidite...'

"Narukvica! Mamin poklon, moram da ju vratim. Pronaći ću te!"

Iskočim kroz prozor i potrčim prema šumi. Znam da je ovdje. Mogu da ga osjetim. Osjetim sve što on osjeti. Svako njegovo osjećanje.

"Izađi! Znam da si ovdje!"

Naredim mu i sjednem ispred obližnjeg drveta, pa se naslonim na isto. Bijeli vuk je izašao iz žbunja i počeo da mi se približava. Spustio je vlažnu njušku na moju ruku i pretvorio se u čovjeka. Sada mu je glava bila na mojim koljenima dok je sjedio ispred mene. Bio mi je veoma blizu. Osjetim leptiriće u stomaku i žmarce niz kičmu...

"Opet se srećemo. Po treći put."

"Atorija...kako divno ime."

"Gdje je moja narukvica?"

Podigao je ruku visoko i nasmiješio se, pa tako otkrio redove bijelih zuba.

"Vrati mi je!"

"A zašto bih?"

"To je zadnje što mi je ostalo od majke..."

Prošapćem i podignem glavu. Pogledam ga molećljivo u oči i krenem rukom prema narukvici.

"Daću ti je pod jednim uslovom..."

"Kojim?"

"Da se upariš sa mnom, do kraja!"

Naglasio je to do kraja i nasmijao se. E taj film nećeš gledati!

"Nema šanse! Da li ti shvataš da smo mi zabranjeni? Ne možemo da imamo djecu, ne smijemo da prelazimo granice, ako me ugrizeš umirem. Šta ti tu nije jasno? Shvati da ćeš biti sam do kraja života, baš kao i ja..."

"Alfa mora da ima svog suparnika!"

"Ja ne moram! Ja sam princeza Sjeverne granice! Moj otac je Prvobitni. Ja radim šta ja hoću."

"E pa znaš li ti da sam ja Batair, Alfa Istočnog čopora! Na istoj smo poziciji Atorija."

"Ja mogu biti tvoja, ali te nikada neću voljeti kao što se ostali vole! Nikada neću poželjeti tvoje usne, dodir i tijelo niti ću htjeti dati život za tebe! Shvati! Ja tebe ne želim!"

Naglasim svaku riječ u zadnjoj rečenici i udahnem duboko. Nijemo me je posmatrao i razmišljao. Osjećam u sebi kako se milion emocija kola u njegovom tijelu, baš kao i u mom...

"Nadam se da ćeš biti sretna ako odem, ali dobro zapamti jedno. Došao sam da te vidim i da barem pružimo šansu jedno drugom da se bolje upoznamo. Već su nas upariti na silu. Ali više neću biti dobar kao sada, nego ću biti nedodirljiv kao ti! Ne ide se protiv sudbine, Atorija..."

Skinuo je narukvicu i nježno je zakvačio na moju desnu ruku gdje je i bila. Blago se spustio i otisnuo poljubac u kut mojih usana. Zadrhtim i stavim ruke na njegove grudi. Zašto je toliko privlačan mom tijelu, a mozak ga uporno odbija. Odgurnem ga od sebe i ustanem.

"Svejedno ćeš biti moja, ali ja namjerno neću biti isti. Sama ćeš me tražiti i dozivati..."

"To ćemo još da vidimo!"

Odgovorim mu ljutito i krenem u dvorac. Ujutro se vraćam kući...