》Kraljica sjenki《🔛

》2. DIO-ZADATAK《

Prvo se poklonim, a zatim pogledam oca koji je mirno sjedio na svojoj fotelji.

"Zvao si me oče."

"Atorija, čekao sam te."

"Oprosti oče, danas nisam bila na streljaštvu, sinoć sam se napila i..."

"U redu je dijete, svi mi činimo greške. Moramo da razgovaramo. Imam jedan zadatak za tebe. Sjedni pored mene"

Priđem sredini sobe i sjednem pored oca. Uhvatio me je za ruku i nježno pomilovao.

"Moja djevojčica je već porasla. Kako samo godine lete."

"Nikada mi nisi rekao koliko godina imaš, a nisam ni pitala."

"To će ostati moja tajna, a sada, da pređemo na zadatak."

"Slušam."

"Istočna granica je napadnuta! Vukodlaci, jači nego ikada. Pokidali su sporazum, a ja ne mogu napustiti kraljevstvo. Neko mora obustaviti ovaj haos, inače smo svi mrtvi. I sama znaš za dva glavna pravila. Vještice su još davno bacile čini na obe vrste, ali oni su to nekako poništili za svoju vrstu."

"Hoćeš da kažeš da oni nas mogu ubiti, a mi njih ne?"

"Brzo shvataš mila. Moraš da pronađeš Kalesi. Prvobitnu vješticu. Skrivena je u Istočnom zamku i oni pokušavaju da dođu do nje. Ona je u dubokom snu, znaš da vještice ne žive vječno, a ona je potrebna da bi sporazum vladao. Moraš probuditi Kalesi da ponovo uspostavi mir."

"Kako ću je probuditi? Zašto to Istočna kraljica nije učinila?"

"To može samo ova ogrlica. Čuvaj je najbolje što znaš, a kada dođeš do nje, ona će ostalo sama uraditi i vratiti se u san."

"Šta ako ne uspijem?"

"Vjerujem u tebe."

"Hvala oče. Krećem odmah, samo da uzmem mjesečevu travu protiv tih pasa."

"Samo nemoj ubiti nikoga. Provuci se što tiše."

Pružio mi je ogrlicu, koju stavim oko vrata. Crveni kamen se ističe u mojoj crnoj kombinaciji. Otac je ustao iz svoje fotelje i povukao me u svoj čvrsti zagrljaj.

"Sretno ti mila."

"Biće svu u redu, uspjet ću!"

Nasmijem se i vampirskom brzinom napustim sobu. Vratim se u svoju i na brzinu obučem crnu jaknu i u ruksak potrpam nešto malo odjeće i higijenu, mjesečevu travu i bodež.

Spustim se u prizemlje i pogledom potražim Lauricija, ali ga ne vidim.

"Lauricije!"

Pozovem ga, a on se stvori ispred mene.

"Ideš negde?"

"U Istočni zamak. Došla sam da se pozdravim, imam zadatak i ne znam kada se vraćam."

"Oh Bože...šta se desilo?"

"Sve će se pročuti, brini se za Ristera dok me nema."

"U redu. Sretno ti, vrati se što prije."

Toplo mi se nasmijao. Zagrlim ga i krenem trčati prema istoku. Daleko je Japan, zemlja izlazećeg Sunca. Da nisam vampir i da nemam brzinu, putovala bih danima, a ovako mi ne treba više od 4 sata. Energija se brzo troši, pa će mi trebati najmanje jedan obrok. Jedna iskapljena osoba...