》Kraljica sjenki《🔛

》19.DIO-GOVOR NAŠIH TIJELA《

Prošlo je već 3 dana kako ne progovaramo ni riječi. Spavamo u odvojenim sobama, a svaki put kada pokuša da mi se obrati ili da me dodirne, dobije pogled, a zatim odlazak.

Postao je ljut, što se odrazilo na vukodlake koje gledam oko sebe. Načula sam da je prvi put strogo zaprijetio dvorskoj gardi. Iskalio je bijes na njima kao da su vudu lutke, a ne od krvi i mesa.

"Auć!"

Jauknem na ubod iglice kojom mi je Arijadna pričvršćivala komad svilene tkanine koja je trebala ličiti na prednji dio balske haljine. Bal se održava za sedam dana i ja moram biti prisutna kako bi me predstavili čoporu.

"Mislim da je ovo savršeno!"

Iscrtala je oblik haljine, a zatim povukla materijal s mene. Izdahnem jer korzet više nije na meni. Mrzim tu stvar! Bacim se na Sayin krevet i sklopim oči.

"Ova odjeća je savršena!"

"Moj tim zna najbolje!"

Saya se divila mojim novim krpicama više od mene same. Meni trenutno nije bilo do ničega. Zadnjih dana mi se samo spava i sve mi je postalo nekako monotono i nebitno.

"Arijadna, dolaziš li na bal?"

"Naravno, to se ne propušta! Ja ću imati najljepšu masku!"

"Nećeš, nego ja!"

"S kim dolaziš?"

"Ad dolazi večeras, baš sam ga se uželjela, noći su bile tako samotne..."

"Više neće biti..."

"Kada planiraš potražiti suparnika?"

"Stvarno ne znam, Saya. Mislim da još nisam spremna."

"Samo nemoj okasniti, pa da mu se nešto loše dogodi."

"Ma ne brinem se, imam osjećaj da je neko jak u pitanju."

"Možda se pojavi na balu, pa ga namirišeš. Ne možete se sakriti jedno od drugog."

"Sve znam!"

Ja sam samo slušala njihovo dosadno blebetanje. Skoro je jedanaest, a zaglavljena sam s njima od šest i njihova priča ne prestaje.

"Mislim da je vrijeme da idem, večeras je pun mjesec. Ne bih voljela rastrgati buduću kraljicu."

"Njoj će večeras biti veselo, svi će je moći namirisati. A kontrola je ključna."

"Pa nećete me ubiti, ako ne možete doći do mene."

"Možda neću ja, ali postoje oni koji se ne mogu kontrolisati. Batair je jedan od njih, večeras ga izbjegaji."

"U redu."

Uzmem odjeću koju mi je Arijadna poklonila i odem u sobu. Zatvorim nova vrata, koja su ovaj put puno jača i deblja. Sve stvari posložim u ormar i priđem prozoru. Pogledam na sat na kojem su se četiri nule poklopile. Mojim ušima se prolomio zvuk zavijanja. To nije bila jedna osoba, bilo ih je na hiljade. Mjesec je bio u punom sjaju na nebu, žuči nego ikada! Strah je polako preuzimao moje tijelo. Večeras se moram paziti...

Povučem se sa prozora i sjednem na krevet. Sa noćnog stočića uzmem knjigu koju sam sinoć započela, ali sam osjetila kako mi se neko približava. Ne neko, nego Batair. Večeras ga osjetim više nego ijednu prethodnu noć. Njegova osjećanja su bila sve snažnija, što mi je se više približavao.

Nije prošlo ni pola minute, osjetila sam ga pred vratima. Progutam knedlu u grlu i uzmem vučiju travu iz ruksaka. Ustanem sa kreveta i nečujnim koracima odem do prozora. Ako pobjegnem, ubiće me ostali, ako ostanem, riskiram ali možda preživim.

"Otvori, Batair je! Znam da si unutra! Znaju i ostali. Možemo da te namirišemo večeras jače nego ikada."

"Zašto bih ti otvorila? Ubićeš me!"

"Neću, ti me držiš pod kontrolom večeras. Zbog tebe držim svog vukodlaka večeras zaključanog. Ali ako poludim, glava ti pada s ramena."

"Kako mogu znati da ne lažeš?"

"Osjetiš da govorim istinu baš kao što i ja osjetim tvoj strah. Hraniš mog vukodlaka svojim strahom. Prestani se plašiti, izgubit ću kontrolu."

Udahnem i izdahnem par puta, a zatim sporim koracima priđem vratima. Okrenem ključ u bravi i otvorim ih. On je mirno stajao ispred mene. Oči su mu sijale na blagoj svjetlosti. Ušao je u sobu i zatvorio vrata, a onda ih zaključao.

"Zašto si ih zaključao ako si tu?"

"Zbog neželjenih gostiju."

Okrenuo se prema meni i krenuo da mi prilazi. Polako sam pravila korak po korak u nazad dok nisam udarila u zid. Smračio je pogled, a onda se srušio na koljena. Zarežao je veoma glasno. Kosti su mu počele pucati, a on se pretvarao u jebeno čudovište. Ovaj put nije bio bijeli vuk, bio je pravi vukodlak!

Bijelo krzno je zamijenilo crno, zbog toga ima bijele pramenove u crnoj kosi kada je čovjek. Oči su mu sijale na mjesečni. Čeljust je bila ispunjena šiljatim zubima sa kojih se slivala slina. Tijelo mu je bilo ogromno, više nije bilo traga Batairu. Sporim koracima je prišao meni, pa me onjušio. Sklopio je oči i podigao šapu koja je završila milujući pramen moje kose. Specifičan miris borovine se širio oko nas.

"Ne plaši se..."

Prorežao je. Nisam mogla umiriti drhtaj tijela. Klimavo sam podigla ruke i stavila ih na njegova prsa.

"Sve je u redu, držim ga pod kontrolom."

"Vjerujem ti."

Zgrabio me je oko struka i bacio na krevet. Svakim korakom prema meni, pretvarao se u čovjeka. Kada se našao iznad mene, to je ponovo bio Batair.

"Umiri moje hirove večeras, dopusti mu da te milujem. Trebaš nam obojici..."

Nisam mu ništa odgovorila. Uhvatila sam ga oko vrata i spojila naše usne koje su zaplesale na mjesečini.

Večeras sam mu sve dopustila, vjerovatno zbog straha koji je ispunio moje tijelo. Taj strah je vremenom nestao, pa je ostala samo gola strast.

Pustila sam da me vodi, miluje, obožava!

Isključili smo razum, a dopustili tijelima da pričaju svojim jezikom. Veoma brzo smo ostali bez odjeće i našli se spojeni. Večeras smo bili jedno, nadam se da ćemo to i ostati...

》Ovo je najduži dio do sada. Ima oko 1000 riječi, kako vam se dopada? Pišite mi mišljenje, mnogo bi mi značilo!😊