Prekrasno sjećanje #2

18. poglavlje

Nakon posla sam otišla ravno u svoj stan, ali samo kako bih ostavila svoje stvari. Uzela sam samo mobitel jer je Gabriel rekao da ga držim uz sebe ako bude imao kakvih novosti. Već dva dana pretražuje snimke iz ulice kojom sam se kretala. Zadnje što mi je rekao da je proširio pretragu i po tome sam zaključila da se nešto ozbiljno događa iako mi on nije htio ništa potvrditi. No ja sam znala ono što sumnjam već danima. Netko me prati.

Samo je pitanje, tko?

Uvijek mi jedna osoba pada na pameti, a to je moj otac. Ako me on prati, bojim se da ću se slomiti jednom kada ga vidim. I nakon toliko godina on mi utjeruje strah u kosti. Veselim se danu kada ću ga bez straha moći pogledati u oči i poslati ga k vragu, ali sada sam bila prestravljena. Taj dan neće tako brzo doći. Mrzim to što sam tako slaba, što se bojim. Moram što prije riješiti se svojih demona koji me toliko guše, a jedino je rješenje to da se sjetim svoje prošlosti. Da se sjetim tko sam bila prije.

Moj otac me je godinama pokušao slomiti i neću mu dozvoliti da dođe do mene. Ne dok ja ne budem spremna. Ali se ne mogu niti skrivati. Ne želim se skrivati. Dosta sam se skrivala. Nastavila sam sa svojim životom ovdje u ovome gradu kojega sam brzo zavoljela iako sam se u početku osjećala zarobljenom ovdje. Bila sam slobodna. Slobodna od oca, svoje prošlosti i slobodna od Škorpiona. Više mi nitko nikada neće uzeti slobodu koju sam toliko dugo tražila.

Duboko sam udahnula i zagledala se s vrha zgrade na grad koji sam zavoljela. Osjećala sam se dobro ovdje. Imala sam divne prijatelje koji su uvijek uz mene kada ih trebam. I što je najvažnije imam dečka koji me voli i koji će učiniti sve za mene. Njegove riječi i njegova dijela mi to govore, a ja se nakon toliko dugo vremena osjećam ponovno voljenom.

Znam koliko se Dean brine za mene zbog toga što mu tajim ovo sve, ali obećala sam mu da ću mu reći sve. I hoću čim Gabriel sazna nešto više o osobi koja me prati. Ne želim se cijeli život osvrtati na prokletoj ulici iz straha da će me netko napasti i ponovno mi oduzeti slobodu. Nisam bila spremna na to.

Osvrnula sam se oko sebe te sam legla na pod i zagledala se u nebo. Odmah sam se sjetila svoga sna u kojem sam promatrala oblake s crvenokosom djevojčicom. Ta djevojčica je unosila nekakav mir u mene, ali se nisam mogla sjetiti tko je ona i to me je ubijalo. Sjetila sam se mame i čudovišta koje nas je godinama maltretiralo, ali se nikako nisam mogla sjetiti tko je djevojčica koja je uvijek bila uz mene kada mi je bila najpotrebnija. No znala sam da samo trebam biti strpljiva. U početku sam se previše nervirala zbog toga, ali sada sam opuštena jer znam da će se moja sjećanja jednoga dana vratiti.

Iza mene su se zalupila vrata pa sam začula korake. Srce mi je počelo snažno udarati zbog straha da je netko nepoznat, ali sam odahnula kada sam shvatila da je Mia. Nasmiješila mi se te se znatiželjno zagledala u moje lice.

„Tražim te po cijelome gradu."

„Ovdje sam već pola sata." Namrštila sam se te se zagledala u nju. „Kako si me, pobogu našla?"

„Pratila sam ti mobitel", rekla je opušteno kao kada bi netko rekao dobar dan. Zahihotala sam se jer me to niti malo ne čudi. To je ipak bila Mia. „Što radimo ovdje?" Otišla je do ruba ograde i provirila preko njega te se vratila do mene. Sjela je i zagledala se u mene. Ponovno sam vratila pogled na oblake.

„Promatram oblake. To me umiruje."

„Onda promatrajmo oblake." Legla je pokraj mene i zagledala se u nebo. Pogledala sam njenu crvenu kosu i odmah me je podsjetila na djevojčicu iz moga sna. Mia je, kao i ta djevojčica, uvijek unosila mir u mene. Ona i Dean su imali tu moć i zahvalna sam što ih imam u svome životu.