Prekrasno sjećanje #2

9. poglavlje

„Sky!"

„Harry!", ponovila sam u nevjerici. Vid mi se zamaglio pa sam zatreptala kako bih bolje vidjela muškarca ispred sebe. Ovo nije moguće! Harry je mrtav! Sigurna sam kako je sve ovo samo jedna noćna mora u kojoj me sjećanja na njega uvijek progone. Harry ne može biti ovdje. Netko se igra sa mnom.

„To sam ja", rekao je tako poznatim glasom, nešto grubljim od zadnji puta kada sam ga ja vidjela. Harry je koraknuo prema meni, ali sam se ja naglo povukla. On se namrštio zbog toga, ali mi je brzo uputio osmijeh. Osmijeh koji ja nisam poznavala jer se Harry nikada nije smiješio. Nije imao razloga.

Izgledao je potpuno isto od zadnjeg puta kada sam ga vidjela, osim što je bio zreliji i više opušteniji. Njegova smeđa kosa je bila nešto duža i uredno začešljana, a ledeno plave oči su me pozorno pratile, kao da su upijale moju pojavu. Lice mu je bilo sveže obrijano s tek ponekim ožiljkom na bradi i ispod oka. Tim ožiljcima sam i ja bila svjedok.

Ovo je stvarno bio on. Stajao je ispred mene i u tišini me promatrao dok sam ja probavljala informaciju da je Harry živ. Kako je to moguće? Evan se pobrinuo za to da ga uklone iz Škorpiona samo kako bi me kaznili zbog moje pogreške. Natjerala sam Harrya da napravi nešto užasno i zbog toga je platio. Ja sam trebala biti ona koja će dobiti kaznu, a ne Harry.

A sada on stoji ispred mene i smiješi mi se.

Jebote ovo nije moguće! Ponavljala sam tu misao stalno iznova. Nitko ne može preživjeti Škorpion, baš nitko. Jednom kada se Evan odluči za kaznu, on je i ostvari na najgori mogući način. Cijelo ovo vrijeme sam mislila da je Harry mrtav i zbog toga sam krivila sebe, a on sada stoji mirno ispred mene i pušta me da dođem k sebi.

Imala sam poriv vikati, plakati ili razbijati. Ne nužno tim redom. U tom trenutku sam osjetila veliko olakšanje jer je Harry živ iako još uvijek ne razumijem kako. Ne razumijem kako se izvukao iz onoga pakla u koji ga je Evan stavio. Imala sam brdo pitanja za njega, ali nisam znala odakle bih krenula. Još uvijek nisam mogla probaviti činjenicu da je Harry živ.

Zatreptala sam kada su me oči zapekle od neprolivenih suza. Harry mi se tužno nasmiješio i opet zakoračio prema meni zbog čega sam ja ponovno ustuknula. Promatrala sam ga bez riječi.

„To sam stvarno ja, Sky", rekao je tiho. Odmahnula sam glavom jer mi je trebao trenutak da smirim svoje podivljalo srce.

„Kako je to moguće?", upitala sam. Trgnula sam se kada sam začula svoj grubi i hrapavi glas. Harry se osvrnuo oko sebe u potrazi za nečime dok sam ga ja još uvijek promatrala. Bojala sam se da ako još jednom trepnem, on će nestati i sve će se ovo čini kao jedna loša šala.

„Imam ti toliko toga ispričati. Možemo li negdje sjesti da popričamo?" Još uvijek smo stajali ispred moje zgrade i na trenutak sam pomislila da ga odvedem gore u stan. Ali taj je trenutak brzo prošao jer nisam ga mogla odvesti gore. Unatoč tome što smo Harry i ja dijelili istu noćnu moru, ja ga nisam poznavala. Nisam ga mogla odvesti u svoj novi dom.

„U redu, u blizini postoji jedan kafić. Možemo ondje popričati." Harry se nasmiješio i kimnuo glavom. Natjerala sam svoje ukočene noge da se pokrenu. Cijelim putem do kafića smo šutjeli dok je meni pogled svako malo bježao na Harrya. On je sa zanimanjem gledao oko sebe kao da je upijao grad i okolicu. Obuzeo me je nekakav nepoznati osjećaj dok je on u tišini koračao pokraj mene. Možda ispadam bezdušna, ali oblilo me je takvo olakšanje što je živ. To samo znači da nisam kriva za njegovu smrt. Harry je živ i dio moje krivnje se podignuo s moga zida i počeo se urušavati.

Sjeli smo u dnu kafića kako bismo imali privatnost. Naručili smo kave i nismo pričali sve dok nam konobarica nije donijela narudžbu. Zurila sam u njega koji je sjedio preko puta mene. Zadnji puta je izgledao kao da bi odustao od sebe i od života, ali sada je potpuno drugačiji. Izgledao je kao da je imao nekakvu svrhu u svome životu, cilj i toga se držao. Ja sam s mučninom otpila gutljaj kave, ali sam se namrštila na njezinu gorčinu. Bojim se da bih se mogla ispovraćati ispred njega.