Prekrasno sjećanje #2

Epilog

Godinu dana kasnije

Moja četveromjesečna kćer, Elena Hailey Nolan je bila sigurno smještena u naručju svoga oca. Elena je izgledala tako sitno u naručju moga muža da sam se jednostavno raznježila na taj prozor. Elena je u ovome trenutku trebala biti kod kuće na spavanju, ali se odlučila pobuniti i doći pružiti podršku svojoj majci.

Danas sam po prvi puta otvorila svoju galeriju Sunshine i bila sam neizmjerno ponosna na postignuto. Nakon toliko godina rada i truda, toliko boli i patnje, sve se isplatilo jer sam došla do ovoga trenutka. Prije nekoliko mjeseci, točno prije rođenja moje i Deanove kćeri, imala sam svoju prvu izložbu i sve zahvaljujući mome mentoru Joni Sawyeru. Tečaj kod njega se isplatio i naučila sam nove tehnike i sada sam napokon mogla otvoriti svoju galeriju.

Galerija je bila krcata ljudima. Svi su došli vidjeti moju novu izložbu jer je prva bila uspješna. Nisam očekivala toliko ljudi pa sam ostala iznenađena kada sam ih ugledala. Bila sam neopisivo sretna zbog toga. Moj trud se stvarno isplatio.

Osvrnula sam se po svojoj galeriji i široko se nasmiješila. Ugledala sam hrpicu poznatih ljudi, moju obitelj kako veselo čavrljaju. Poželjela sam im se odmah pridružiti, ali sam morala raditi onaj dio koji sam najviše mrzila, pričati s ljudima. Čim sam ušla unutra, zasuli su me pitanjima i Dean me je jednostavno pustio da pričam s ljudima. Nemojte me krivo shvatiti, voljela sam svoj posao, voljela sam umjetnost, voljela sam slikati, ali najteže od svega je bilo odgovarati ljudima na pitanja. Zbog takvih stvari sam poželjela da sam anonimna.

U ovih godinu dana se štošta promijenilo. Najviše sam se ja promijenila. Od onoga dana u Austinu kada sam se suočila sa svojim ocem, postala sam osoba na koju sam bila neizmjerno ponosna. Žena sa stavom, žena koja više nije slomljena, žena puna samopouzdanja i žena koja se borila i napokon pobijedila sve što mi je život bacio pod noge. Donekle sam bila još uvijek ona djevojčica koju sam ostavila u Austinu, koja se svaki dan družila s Mijom i Deanom, ali sam također i odrasla žena sa svrhom. Imam svoju obitelj, imam Deana i našu prekrasnu kćer. Za njih dvoje sam bila spremna na sve.

Onoga mračnoga dana, kada me je Dean izvukao iz Škorpiona, ugledala sam tračak svijetlosti. Sada, tama se potpuno povukla. Mojih čudovišta više nema i naučila sam voljeti sebe. Sve to mogu zahvaliti svome mužu i mojoj najboljoj prijateljici koji su bili dovoljno tvrdoglavi da ne odustanu od mene.

Pogledala sam prema Miji koja se smijala nečemu što je Gabriel rekao. Njihov dvomjesečni sin Nathan je mirno spavao u Gabrielovom naručju. Još uvijek se sjećam dana kada mi je Mia doletjela sa tako prekrasnom viješću. Mislim da smo obje vrištale kao lude jer smo bile uzbuđene. Od malih nogu smo planirale da ćemo roditi zajedno i to se stvarno dogodilo. Naša djeca će se moći igrati zajedno i ići u školu. Mia i ja smo postigle sve ono što smo htjele. Ona uskoro završava školu i dobit će svoju diplomu. Napokon će moći raditi kao učiteljica, a ja sam otvorila svoju galeriju. To sam oduvijek htjela učiniti, ali sam bila previše uplašena. No, napokon sam ostvarila svoj san.

„Gospođo Nolan." Začula sam glas moje voditeljice galerije pa sam je pogledala. Nina je bila od velike pomoći ovih nekoliko mjeseci. Jonah mi ju je pronašao kako bi mi pomagala u galeriji dok sam ja kod kuće sa svojom kćeri. Nisam željela biti jedna od onih majki kojoj je posao bio važniji od djece. Ja sam željela biti uz svoju kćer zato ovdje radim pola radnoga vremena baš kao što i Dean u svome uredu radi pola radnoga vremena. Uspjeli smo se dogovoriti jer oboje želimo gledati kako naša kćer odrasta.

„Reci, Nina." Otpila sam gutljaj šampanjca. Zadnjih petnaest minuta sam zurila u svoju najdražu sliku. Ona je bila centar galerije i nije bila na prodaju. Prva slika koju sam ikada naslikala još dok sam bila u Škorpionu. Kućica na stablu.