Slučajnosti ne postoje

10. Poglavlje: Eli Collins

Ušla sam u kuću. Bilo je tiho. Već je bilo skoro šest sati. Nikoga nije bilo na vidiku. Prisjetila sam se što su danas rekli, svi su imali planove. Nisam očekivala da nikoga neće biti doma kad se vratim.

Ušla sam u kuhinju, na radnoj ploči je stajao lonac na kojem je bio zljepljen komad papira: Ručak. Pretpostavljala sam da je Anne to napisala. Anne je jedna izvrsna majka, brižna i topla, baš onakva kakva majka treba biti.

Došla sam do lonca i zavirila unutra. Izgledalo je kao neka juha s puno povrća, tjesteninom i komadima mesa, mirišalo je ukusno.

Uzela sam lonac i stavila ga na štednjak da ugrijem ručak. Zapitala sam se jesam li trebala otići na kat i vidjeti jesam li sama. Ulazna vrata su bila otključana kad sam došla, to znači da je netko doma, zar ne? U Beču je uvijek bilo normalno da se vrata stalno zaključavaju, možda u Irskoj to nije običaj ili nešto. Nisam istražila koliko kriminala ima u Irskoj.

"Hej", rekao je odjednom glas iza mene. Poskočila sam i brzo se okrenula da vidim tko je još tu. Još prije nego što sam vidjela tko je tu sam počela razmišljati što ću napraviti ako je provalnik. Nož je bio na radnoj ploči, to me malo smirilo.

Okrenula sam se i vidjela Elija kako me gleda. Obuzelo me olakšanje. Došlo mi je da se sama sebi počnem smijati jer sam već imala plan za obraniti se od provalnika.

"Ja sam. Sorry što sam te prepao", rekao je Eli podignuvši ruke u zrak kao da sam policajac koji drži uperen pištolj u njega.

"Hej", rekla sam naglas odahnuvši s olakšanjem.

"Već si imala taktiku da me središ zar ne?" Pitao je s vragolastim osmijehom. Glas mu je zvučao nekako dublje, glasnije, zato ga vjerojatno nisam prepoznala.

"Jesam, da", priznala sam.

Nasmijao se.

"Griješ ručak, huh?" Pitao je pogledavši u lonac iza mene.

"Da", rekla sam.

"Super. Ja sam baš sišao da ga idem ugrijati", izjavio je. Znači bila sam upravu, nisam bila sama u kući.

"Jesi samo ti tu ili?" Pitala sam.

"Da. Jake je rekao da ide jesti s dečkima nakon treninga, a mama i tata su se zadržali u firmi, nešto s papirima ne štima", rekao je dok je sjedao na radnu ploču.

"Ok", nisam znala što bih drugo rekla.

"Kako je bilo na probi školskog benda?" Pitao je.

"Odlično. Sviramo poznate pjesme i ekipa je stvarno dobra. Svi su jako talentirani", rekla sam dok sam mješala ručak.

"Što si ti radio?" Pitala sam ga natrag.

"Bio sam u studiju danas većinu dana. Radim na jednoj novoj pjesmi", rekao je kao da ga nešto muči.

"Nije ispala kako si je zamišljao?" Pretpostavila sam.

"Ne, ispala je ok, u tom je problem. Ne mogul izaći iz svoje comfort zone."

"Oh."

Uzdahnuo je.

"Je l' ti pišeš vlastitu glazbu?" Pitao je. Ovo je već drugi put danas da me netko ovo pita.

"Da", rekla sam nesigurno.

U očima mu je nešto bljesnulo: "Stvarno?"

"Da, ali moje pjesme nikada ne izađu van iz moje sobe tako da se to ne računa", rekla sam.

"Zašto ne?" Još jedno pitanje koje čujem već drugi put danas.

"Često nisu dovršene ili jednostavno nisu dovoljno dobre", priznala sam. Ovu bitku vodim sama sa sobom već dugo. Imam osjećaj kao da postoje dvije strane mene: jedna je samouvjerena i želi postati poznata glazbenica, a druga strana je tiha i bojažljiva. Druga strana mene često prevladava u krivim situacijama i to me ubijalo, ali nisam mogla protiv sebe.