Slučajnosti ne postoje

2. Poglavlje: Ručak s obitelji Collins

Pogledala sam na sat, bilo je već četiri, ručak bi trebao biti uskoro. Sva moja roba je već uredno stajala u ormaru. Sastavila sam stalak za saksofon i stavila ga u ćošak pokraj stola, zatim sam sastavila stalak za gitaru i stavila ju pokraj saksofona. Soba je sada izgledala punije, kao da netko stvarno živi u njoj. Sve su moje stvari izgledale tako prirodno u toj sobi, kao da su oduvijek tamo. Zadovoljno sam se nasmiješila na tu pomisao.

Sjela sam na krevet, mama mi je napisala poruku da joj pošaljem sliku sobe, tako da sam stala kod vrata i uslikala sobu, znala sam da će se oduševiti kad vidi sliku. Ponovno sam sjela na krevet i poslala joj sliku, jedva čekajući njen odgovor. Čulo se kucanje na vratima. Podignula sam pogled, na vratima je stajala cura srednje visine, kosa joj je bila duga i smeđa s odsjajem crvene boje, imala je velike plave oči i širok osmijeh. Prema mojoj procjeni bila je u ranim dvadesetima. To je sigurno Olivia.

"Hej, ti si sigurno Rita", rekla je ulazeći u sobu.

"Da, ti si Olivia pretpostavljam", rekla sam i nasmiješila se.

"Da, to sam ja. Ovaj, mama je rekla da te zovem na ručak", rekla je i preko ramena palcem pokazala na vrata.

"Odlično, dolazim", rekla sam i ustala s kreveta.

"Pa, otkud si?" Pitala me kad smo izašle u hodnik.

"To je komplicirano za objasniti", nasmijala sam se, "rođena sam u Beču i živim tamo, ali roditelji su mi Hrvati".

"Lijepo je biti multinacionalan", to je sve što je stigla reći jer smo sišle niz stepenice i ušle u blagavaonicu. Svi su već sjedili za stolom i zašutili kad smo se pojavile. 

Pogledala sam ljude koji sjede za stolom. Obuzeo me šok, jednu sam osobu za stolom prepoznala, Eli Collins. Zašto to prije nisam povezala?! Eli Collins je bio moja inspiracija, zbog njega sam otkrila glazbenike na ulicama Dublina. Ali, već dugo nisam pratila što se događalo na ulicama Dublina... Nije mi bilo na kraj pameti da bih ga mogla sresti. Ovo nije mogla biti slučajnost. Eli Collins je sjedio za stolom, nije izgledao kako sam ga se sjećala. Svijetlo-smeđe, skoro plave loknice su mu bile duže nego prije pet godina i padale mu na čelo dok mu je kosa ispod bila kratko podšišana. Oko vrata mu je visjela ogrlica od špage, na hrskavici desnog uha je imao srebrni pirsing i tri šarene narukvice oko lijevog ručnog zgloba. Promatrao me svojim plavim očima. Osjetila sam kako mi se šok širi tijelom.

"Um, Rita, jesi ok?" Olivia me primila za rame.

"Huh?" Pitala sam ošamućeno.

"Izgledaš kao da si vidjela duha, je li sve uredu?" Pitala me zbunjeno, osjetila sam zbunjene poglede na sebi.

"Um, ovaj, jesam", nakratko sam zastala, "Eli Collins, ti sviraš na Grafton Street u Dublinu, zar ne?".

"Um", izgledao je zbunjeno, svi su izgledali zbunjeno, na kratko sam pomislila da sam nešto pobrkala, "da, to sam ja".

"Ti znaš Elija?" Pitala me Olivia zbunjeno.

"Um, da, tako nekako. Zbog njega sam i otkrila cijeli taj glazbeni svijet u Dublinu. Bila sam opsjednuta buskerima u osnovnoj školi", rekla sam i blago se nasmijala. Svi su blenuli u mene. Jednu dugu minutu je vladala tišina i samo su buljili u mene.

"Huh, a ti si rekao da nisi poznata ličnost", rekao je drugi dečko, pretpostavila sam da je to bio Jake. On je izgledao kao da je mojeg godišta otprilike. Laknulo mi je kad sam vidjela da su sva djeca već velika, nema male djece koja plaču po noći i bude sve u kući.

"Um, molim te sjedi", rekla je Anne i pogledom pokazala na stolicu nasuprot Elija. Sjela sam na stolicu, Olivia je sjela pokraj mene.

"Evo, izvoli, uzmi", rekla je Anne i pružila mi tanjur s pečenim mesom. Uzela sam jedan komad mesa i nasmiješila se. Uzela sam salate i dodala zdjelu Oliviji. Proučavala sam ljude za stolom. Jake je bio jako sličan Eliju, krupniji doduše, imali su istu boju kose ali Jakeove su loknice bile kraće i stajale su u zraku, dok su Eliju padale na čelo.