U šest ujutro me probudio alarm na mobitelu. Sjela sam na rub kreveta, staklena je stijena još uvijek bila otvorena, u sobi je bilo hladno. Vani je tiho padala kiša, tipično za Irsku...
Ustala sam i otišla do ormara. Pretpostavljala sam da je vani hladno, pa sam uzela bijelo-žutu košulju dugih rukava, pokušavajući unijeti malo sunca u kišni dan, i uske svijetle traperice te ih spremila u torbu da ne moram na Grafton Street u školskoj uniformi. Plan je bio da se nakon škole u wc-u presvučem i onda odem razgledati Dublin, posebno Grafton Street, možda netko od buskera bude svirao. Kad sam se obukla, dignula sam automatske rolete i spremila bilježnicu i par olovki u torbu. Odlučila sam da danas još neću nositi ni saksofon ni gitaru jer još nisam dobila raspored.
Sišla sam u prizemlje da si uzmem nešto za doručak. Nikada nisam bila onaj tip osobe koji ode ujutro od kuće bez doručka. Smatrala sam da se dobar dan započinje doručkom.
U prizemlju su Anne i Owen sjedili za stolom u blagavaonici i pili kavu. Anne je nosila ružičasti kućni ogrtač s njenim inicijalima u donjem kutu lijevog rukava. Owen je na sebi imao plavo-zelenu kariranu pidžamu.
"Dobro jutro", rekao je Owen, glas mu je bio dubok i hrapav od spavanja.
"Dobro jutro", glas mi je zvučao duboko.
"Jutro. Kako si spavala?" Uzvratila je Anne.
"Jako dobro, zapravo. Vjerujem da je to većinom zbog kiše", rekla sam blago se osmijehnuvši.
"Drago mi je to čuti. Imaš skuhane kave ako želiš", rekao je Owen i pokazao šalicom na aparat za kavu.
"Ne hvala, ne pijem kavu", rekla sam i lagano odmahnula glavom.
"Oh, uredu. Želiš li možda engleski čaj ili mlijeko?" Pitala je Anne iznenađeno.
"Ne hvala, u redu sam".
"Što želiš za doručak?" Pitao me Owen ustajući od stola da stavi praznu šalicu kave u sudoper.
"Ahm, mogu si napraviti sama, nije mi problem, ako je to uredu s vama, naravno", Anne je iznenađeno kimnula. "Imate li jaja i slanine?" Pitala sam nesigurno. I dalje sam se trudila ostaviti dobar dojam, nisam htjela da imaju osjećaj da se moraju brinuti za mene i raditi sve za mene. Znala sam kuhati i nisam htjela da Anne mora raditi doručak za mene ako si ga sama mogu napraviti.
"Da, naravno", rekla je Anne nasmiješivši se.
"Super!" Rekla sam i počela po hladnjaku tražiti jaja i slaninu.
"Jutro svima", začuo se muški glas iz smjera stepenica. Uzela sam kutiju jaja i pakiranje već narezane slanine u ruke i okrenula se da vidim tko nam se pridružio. Bio je to Eli, naravno. Stajao je u podnožju stuba s mobitelom u desnoj ruci. Na sebi je imao sive, uske poderane traperice i ružičastu hudicu. Izgledao je dobro.
Leđima sam zatvorila vrata hladnjaka i uzvratila mu: "Jutro". Odložila sam namirnice na radnu ploču.
"Želi li još tko jesti jaja i prženu slaninu za doručak?" Pitala sam okrenuvši se prema njima. Pitala sam se jesam li pretjerala. Možda nisam trebala ići kuhati već drugi dan. Imala sam osjećaj kao da se osjećam preslobodno i da bih možda trebala usporiti. Kako bi se čovjek uopće trebao ponašati kad živi kod nepoznate obitelji u drugoj zemlji?
"Ahm, ja ne bih, ali hvala svejedno", odgovorio je Eli.
"Jake će sigurno htjeti", rekao je Owen.
"Kad smo kod njega, gdje je on zaboga?" Pitala je Anne shvativši da nije sišao. Nakratko sam se zapitala gdje je Olivia i zašto nam se ona još nije pridružila. Ona nije izgledala kao cura koja voli dugo spavati i izležavati se u krevetu.
ESTÁS LEYENDO
Slučajnosti ne postoje
Novela JuvenilRita Maras je sedamnaestogodišnja cura koja ima jedan cilj: postati poznata glazbenica. Pohađa treći razred gimnazije i odlučuje da će godinu provesti u Irskoj kao učenica na razmijeni. Smještena je kod obitelji Collins. Na prvom ručku upoznaje čla...
