Oko pola šest, kad sam završila s pospremanjem stola, sam otišla u sobu. Mislila sam da bi bilo uredu nazvati mamu i ispričati joj sve.
Telefon je odzvonio par puta a zatim se javila: "Halo?".
"Hej, mama", rekla sam, sretna što čujem njen glas.
"Hej, miškice. Pa nisi se javila cijeli dan, pretpostavljam da je to dobar znak. Ispričaj mi sve", rekla je uzbuđeno.
"Pa, Wicklow je stvarno prekrasan gradić. Imaju prekrasnu kuću uređenu u industrijskom stilu, svidjela bi ti se", rekla sam.
"Ako je ostatak kuće uređen kao tvoja soba onda bi mi se sasvim sigurno svidjela. Morat ćeš mi snimiti video i provesti me kroz kuću", rekla je, u glavi sam ju mogla zamisliti s velikim osmijehom koji sam joj čula u glasu.
"Hoću, naravno", rekla sam, bilo mi je stvarno drago pričati s mamom, osjetila sam sigurnost i toplinu.
"Pa, ima li kakvih dečki?" Pitala me. S vremena na vrijeme sam imala osjećaj kao da mi je mama tinejdžerica. Od svih pitanja koja mi je mogla postaviti, pitala me ovo...
"Mama, pa tek sam danas stigla, polako", rekla sam joj.
"Dobro, samo pitam. A sad mi reci više o toj obitelji kod koje živiš", rekla je.
Ispričala sam joj o tome kako sam završila u kući s Elijem.
"Ajoj, je l' to onaj mali iz Dublina u kojeg si bila zaljubljena? Onaj kojeg si stalno gledala na YouTube-u?" Pitala me.
Nasmijala sam se: "Da, mama, to je taj".
"Znači ipak ima dečki", rekla je, mogla sam joj vidjeti lice u glavi, imala je onaj pobjedonosni i podli znala-sam-osmijeh.
"Ma daj mama, prošlo je pet godina", rekla sam uvjeravajući ju.
"Dobro, još ćemo vidjeti", rekla je i tad smo promjenile temu. Pričale smo više od sat vremena o svemu i svačemu. Rekla mi je da nedostajem mlađem bratu iako on to ne želi priznati.
Kad sam završila razgovor s njom bilo je već sedam sati.
Smislila sam da bi mogla malo ići svirati. Uzela sam svoju gitaru i počela redom svirati akorde, mislila sam da bi mi malo vježbe dobro došlo. Sjela sam na krevet i počela svirati. Nisu prošle ni tri minute kad mi je netko pokucao na vrata.
"Slobodno", rekla sam i prestala svirati. Pogledala sam prema vratima, na njima je stajao Eli.
"Nadam se da ti ne smetam", rekao je.
Odmahnula sam glavom, još uvijek zbunjena.
"Sviđa mi se što si napravila od sobe", rekao je. Stajao je na vratima, ramenom naslonjen na desni štok.
"Hvala, možda sutra u Dublinu nađem još nekih biljaka za ukras", rekla sam, nije mi bilo jasno zašto stoji na mojim vratima trenutno, ali nisam pokazala zbunjenost.
"Pa, ovaj, smijem ući ili?" Pitao je.
"Um, da, naravno", rekla sam i odložila gitaru na krevet lijevo od sebe. I dalje nisam mogla vjerovati da živim s Elijem Collinsom. Prošlo je pet godina, da, ali on mi je bio uzor i inspiracija, a i da budemo iskreni bio je zgodan, stvarno zgodan i sad odjednom sjedim u njegovoj kući i pričam s njim. Mislim da svaka cura može zamisliti kaos u mojoj glavi.
Došao je do kreveta: "Smijem?" Pitao me pogledavši mjesto desno od mene.
"Da, slobodno", rekla sam i još se malo pomaknula u lijevo. Sjeo je pokraj mene. E sad je u mojoj glavi nastao još veći kaos. Eli Collins sjedi na krevetu pokraj mene. Ovo nije mogla biti stvarnost.
CZYTASZ
Slučajnosti ne postoje
Dla nastolatkówRita Maras je sedamnaestogodišnja cura koja ima jedan cilj: postati poznata glazbenica. Pohađa treći razred gimnazije i odlučuje da će godinu provesti u Irskoj kao učenica na razmijeni. Smještena je kod obitelji Collins. Na prvom ručku upoznaje čla...
