Slučajnosti ne postoje

1. Poglavlje: Reci da

Tu sam, nakon pola sata opraštanja od mame, tate, baka i djedova, napokon sam u zračnoj luci, na putu za Irsku. Ponedjeljak ujutro je, zračna luka vrvi ljudima sa svih strana svijeta. U Beču je danas poprilično toplo s obzirom na to da je prvi rujna. Obukla sam tanku, ljetnu crveno-bijelu košulju i bijele hlače do iznad gležnja. Na nogama sam imala najdraže niske bijele starke i oko gležnja svezanu šarenu nanognicu od špage koju sam dobila na dar od najbolje prijateljice, da mi donese sreću, kako je rekla.

Erin je bila moja najbolja prijateljica još od prvog razreda osnovne. Ona je iz mene mogla izvući zabavnu stranu, stranu mene koja nije razmišljala previše i zato sam ju toliko voljela. Bile smo totalna suprotnost i baš nas je to povezivalo. Znala sam da će mi nedostajati i iskreno mi je bilo jako teško zamisliti godinu bez nje. Dogovorile smo se da ćemo pričati svaki dan, ali pričanje na telefon nije moglo zamijeniti njen zagrljaj.

Unatoč tomu, veselila sam se Irskoj. Sve je tamo bilo tako zeleno i bajkovito. Nisam mogla dočekati da doživim sve to. Najviše sam se veselila sviranju na ulici, naravno. To je i bio jedan od najvećih razloga za odlazak u Irsku. U osnovnoj sam otkrila Dublin i buskere i tad sam odlučila da ću ja jednog dana biti dio tih talentiranih ljudi koji sviraju na ulici i uljepšavaju dan svakom strancu koje prođe pokraj njih. Nisam mogla dočekati da postanem dio tog svijeta.

Došla sam do žene na pultu kako bih preuzela avionsku kartu i predala kofer.

"Izvolite?" Rekla je s ljubaznim osmijehom.

"Dobar dan, imam rezerviranu kartu na Ritu Maras", rekla sam joj s istom dozom ljubaznosti u osmijehu.

"Da, izvolite", rekla je pruživši mi kartu.

"Što imate od prtljage?" Upitala me pogledavši u kofer pokraj moje noge.

"Imam jedan kofer s robom i dva glazbena instrumenta", rekla sam.

"Je li instrument metalan ili drven?" Upitala me, nisam znala da je to bitno.

"Nosim saksofon i gitaru, tako da je jedan metalan a drugi drven", rekla sam razmišljajući hoću li morati otvarati torbe da se uvjeri.

"Uredu, stavite sve kofere na pokretnu traku molim Vas", rekla je pogledavši u pokretnu traku za prtljagu s moje desne strane. Stavila sam kofere na traku i gledala kako ona ljepi naljepnicu s mojim imenom na prtljagu. Bilo mi je drago da sam uzela najčvršće kofere za instrumente koje sam imala, uopće ne želim znati kako će se ponašati prema prtljazi prilikom ukrcavanja u avion.

Gledala sam kroz prozor aviona dok je Beč postajao sve manji. Let je trebao trajati tri sata, nadala sam se da neće kasniti jer sam se dogovorila s obitelji kod koje ću živjeti sljedećih godinu dana, da ću biti tamo oko jedan.

Obitelj Collins nije živjela u Dublinu nego u gradiću koji je bio udaljen od Dublina sat vremena, Wicklow. Istraživala sam o tom gradu puno, i više nego što je bilo potrebno vjerojatno. Wicklow je bio mali gradić na obali. Tamo je živjelo tek nešto više od deset tisuća ljudi. Wicklow je poznat po svojim planinama. Pročitala sam da turisti vole otići tamo kako bi planinarili. Vrlo zelen gradić na obali, što može biti bolje od toga?

Bila sam uzbuđena, imala sam osjećaj da mi milijun leptira pleše u trbuhu. Kad sam bila mlađa uvijek sam gledala filmove o razmijeni učenika i sanjala o tome da ću ja jednoga dana biti učenica na razmijeni. San mi se ostvario.

Nisam znala puno o toj obitelji i to me činilo još više nervoznom. Ja sam društvena osoba, ne bi trebalo biti tako teško, zar ne? Samo se nadam da nemaju skroz malu djecu, nikada nisam baš previše voljela djecu, možda zato što imam mlađeg brata. Prema onome što sam čitala, bar jedno dijete u obitelji mora biti moje godište, to me malo smirivalo.