Nakon otprilike dvadeset minuta vožnje smo stigli. Eli je našao parking u blizini Grafton Street. Izašli smo iz auta i on je iz prtljažnika počeo vaditi stvari koje mu trebaju za sviranje.
"Daj da ja uzmem nešto", rekla sam.
"Hmm", nakratko je razmislio, "evo, uzmi moju gitaru", rekao je pruživši mi kofer od gitare. Nosim Elijevu gitaru! Nosim gitaru na kojoj je uglazbio hrpu pjesama. Ovo je sigurno san. Morala sam se podsijetiti da dišem.
"Gdje se trebamo naći s ostatkom?" Pitala sam, nisam pokazivala oduševljenje koje sam osjećala.
"Oh, nema nikakvo dogovoreno mjesto. Samo ćemo hodati niz ulicu i vidjeti tko je tu", pogledao me nakratko a onda nastavio vaditi stvari iz prtljažnika. To me malkice uznemirilo. Ja sam uvijek bila onaj tip osobe koji ima sve isplanirano.
"Gdje ćeš ti danas svirati?"
"Um, još ću vidjeti, nisam još siguran."
Kimnula sam glavom i promatrala kako vadi ostatak stvari. Činilo mi se da on nije imao sve isplanirano. On je živio spontano i opušteno. Zbog toga će živjeti duže od mene. Voljela bih da ja mogu biti tako opuštena.
"Evo, to bi trebalo biti to", pogledao me i nasmiješio se dok je zatvarao prtljažnik i zaključavao auto.
Krenuo je niz ulicu, za sobom je vukao kofer s mikrofonom i još nekim stvarima. Pošla sam za njim.
Hodala sam po Grafton Street, ostvario mi se san. Još u osnovnoj sam maštala o Grafton Street i sviranju na ulici. Nisam vjerovala da sam tu, na Grafton Street. Da stvar bude bolja, bila sam tu s Elijem Collinsom, buskerom koji mi je bio uzor. Dan je postajao sve bolji i bolji.
Nismo još hodali ni pet minuta kad je glazba počela dopirati odnekud.
"Huh, zvuči kao Sarah. Dođi", rekao je i blago ubrzao.
Ubrzo smo došli do cure koja je pjevala. Tamo je bilo dvoje drugih buskera koji su ju slušali. Prepoznala sam ih jer su imali gitare na leđima. Došli smo do njih, Eli ih je pozdravio a zatim me predstavio.
"Rita, ovo su Laura i Simon", rekao je sa širokim osmijehom na licu.
"Drago nam je!" Rekla je cura za koju sam upravo saznala da se zove Laura.
"Woo! Tako je Sarah!" Eli je bodrio Saru a ona, cura koja je pjevala, se smijala.
"Pa, sviraš danas?" Pitao me Simon zanemarivši glasnog Elija.
"Um, mislim da danas još ne. Nisam ponijela ni saksofon ni gitaru", rekla sam blago se osmijehnuvši.
"Možeš pjevati s nekim od nas", ubacila se Laura.
"Još ću vidjeti", rekla sam. Već sam znala da neću danas pjevati, nisam se psihički pripremila.
Čula sam kako Sarah govori: "... to bi bilo sve za večeras!". Publika je glasno zapljeskala. Sarah je zatim ostavila gitaru i skočila Eliju u zagrljaj. Nešto me probolo, nešto poput ljubomore možda. Nešto u mome izrazu lica je reklo Lauri da mi objasni što se događa, to me uznemirilo. Zar se taj sitni žalac ljubomore vidio na mome licu?
"Nisu zajedno. Ona bi to jako htjela ali on ju vidi kao prijateljicu, ništa više", rekla je.
"Zašto mi to govoriš?" Pitala sam je zbunjeno.
"Mislila sam da te zanimalo", pogledala me duboko u oči.
U tom je trenutku došao Eli sa Sarom.
"Rita, ovo je Sarah", rekao je i kažiprstom pokazao na plavu curu desno od sebe.
"Hej, drago mi je", rekla sam nasmiješivši se. Nije mi se nasmiješila natrag, samo me pogledala i kimnula glavom.
ESTÁS LEYENDO
Slučajnosti ne postoje
Novela JuvenilRita Maras je sedamnaestogodišnja cura koja ima jedan cilj: postati poznata glazbenica. Pohađa treći razred gimnazije i odlučuje da će godinu provesti u Irskoj kao učenica na razmijeni. Smještena je kod obitelji Collins. Na prvom ručku upoznaje čla...
