Miris Njegove Duše

Peto Poglavlje

Bok svima,

Novi dio je ovdje i evo, nadam se da vam se sviđa. Imam dva dijela u draftu i mogu vam reći kako sve zajedno odlično napreduje, a sve zahvaljujući malenoj aplikaciji koja se zove Fortelling (jednom vam moram ispričati kako funkcionira).

Uglavnom, voljela bih vidjeti vaše dojmove :)

__________

"Popij ovo, bit će ti bolje" Evvie je lagano gurala bijelu šalicu punu čaja ispred mene. Sjedile smo u malenom kafiću nedaleko školi, gdje već pola sata pokušavam doći sebi.

"Ne mogu" šapnula sam i gurnula šalicu natrag prema njoj. Trenutno mi se gadila sva hrana i svo piće koje postoji. Na samu pomisao okreće mi se želudac.

"Molim te, sigurna sam da nisi ni kod kuće jela i pila kako spada" neumorno je pogurnula tu šalicu prema meni već po ne znam koji put, da i je onaj konobar zasigurno pomislio kako mi se ne sviđa čaj koji sam naručila.

To jest, kojeg je Evvie naručila umjesto mene.

Evelyn je, uz Michaela, bila jedina osoba s kojom sam se zapravo družila i koja mi je predstavljala prijateljicu. Iako joj nikad nisam rekla sa kakvim stvarima se borim već godinama, znala sam da joj mogu vjerovati.

Bila je ovdje kad sam se najmanje nadala, a danas mi je ponovno pokazala koliko joj zapravo mogu vjerovati.

"Zašto mi nisi rekla? Hmm?" uhvatila je moje ruke u svoje kako bi barem malo smirila njihovo drhtanje. "Oprosti. Nisam mogla" poželjela sam zaplakati, ali bila sam toliko izmorena da više nisam mogla ni proizvesti jednu jedinu suzu.

"Bila bih ovdje više. Stvarno mi je žao" stisnula je ruke, dajući do znanja da je iskrena prema meni. "Hoćeš li mi ispričati što se dogodilo s Michaelom?"

Nakon nekoliko trenutaka, kimnula sam glavom i sabrala se kako bih joj mogla ispričati sve ispočetka. Pričale smo o tome što se dogodilo kod njega, što je sve bilo na onoj zabavi, kako je to poremetilo sve u meni, i naposljetku, ispričala sam joj današnji dan.

"Wow, koji gad" odmahnula je glavom, kao da ne vjeruje što sam joj sve rekla u zadnjih pola sata. "Stvarno mi je žao mila, dođi ovdje" raširila je ruke i u sljedećem trenu, nalazila sam se u njenom čvrstom zagrljaju.

Evvie je oduvijek bila majčinski nastrojena, iako to nikada nije željela priznati. Brinula se o svima oko sebe bez obzira na to znala ih ili ne. Iz nje je uvijek isijavala dobrota i to je ono što obožavam kod nje.

"Ne znam što ću sad Evvie. Potpuno sam izgubljena. Nisam bila spremna na ovo" ponovno sam zaplakala, ne puštajući ju iz zagrljaja.

"Vidi" odmakla se i uhvatila me za ramena, "Takve se stvari događaju. Nekada ih predvidimo, nekada se dogode potpuno nenadano, kao danas. Ono što je važno jest da budeš jaka, da pokažeš sebi da možeš i bolje od ovog i ono najbitnije, da uvijek budeš svoja" nasmješila mi se i nježno položila prst na moja prsa.

"A sad popij ovaj čaj, jer sam sigurna da onaj super slatki konobar misli da ti se ne sviđa" po već stoti put je stavila šalicu čaja ispred mene i napokon sam popustila.

Nasmiješila sam se i uzela šalicu u ruke. Čaj se već dobrano ohladio, ali i dalje je bio savršenog okusa. "Hvala ti" pogledala sam ju i susrela se s njenim smeđim očima, koje su mi odnekud izgledale tako poznato, ali nisam znala odakle.

"Znaš da ću ti uvijek pomoći i uvijek ću biti ovdje"

Naše čavrljanje prekinulo je poluglasno iskašljavanje pored nas. "Ovaj, oprostite ako smetam. Slučajno sam vidio kako vam prijateljica izgleda tužno, pa sam pomislio kako ništa nebi moglo razvedriti ovako divnu djevojku kao što bi jedan desert mogao" konobar je stajao ispred našeg stola, u ruci držeći dvije kriške bijele torte.