Miris Njegove Duše

Dvanaesto Poglavlje

Dobro jutro svima!

Evo, napokon vam objavljujem novi nastavak. Žao mi je što to nije moglo biti i prije, ali strka i zbrka s fakultetom me jednostavno na trenutke odbacivala od Wattpada i nikako nisam našla to malo vremena da provjerim nastavak i objavim ga.

Ali evo, sad je ovdje i iskreno se nadam da vam se sviđa.

Ostavite pokoje mišljenje/kritiku, ovdje je sve dobro došlo :)

Ljubim vas

__________

Nervoza lagano raste u mojem tijelu dok se vozimo istim onim putem kojim sam jučer sama išla do adrese napisane na jednom pismu.

Lagano sam lupkala nogom o pod, ni ne primijetivši sve dok se glazba na radiju nije malčice pojačala. "Hej, opusti se. Sve će biti u redu, obećajem ti" pogledala sam u njegovom smjeru i susrela se s malenim ohrabrujućim osmijehom na njegovom licu.

Pokušala sam dopustiti glazbi da zauzme moje misli, ali to nije bio lak zadatak. Anksioznost je izvlačila najgore iz mene u trenucima kada je to bilo najnepotrebnije.

I tu si nisam mogla pomoći. U takvim situacijama, ništa mi nije moglo pomoći da se osjećam bolje. Tada bih se osjećala potpuno bespomoćno, jadno i bijedno i nikada nisam vidjela izlaza iz toga.

Tom je uskoro stao ispred kuće gdje sam ja stajala kao najveći idiot i pokušala saznati barem neku informaciju. "Možeš ti to, dobro?" uhvatio me za ruku i nasmiješio se.

Kimnula sam glavom, duboko udahnula i rekla sama sebi kako sam dovoljno jaka za ovo.

Na putu do glavnih vrata kuće sam shvatila kako nisam nimalo jaka da ovo napravim, pa sam uhvatila Toma za ruku i lagano ga povukla da stane.

Zbunjeno se okrenuo prema meni i gledao me zabrinutim pogledom. "Što je bilo?"

"Ne... Ne mogu" šapnula sam odmahivajući glavom. Strah je činio svoje i nisam bila spremna vidjeti tu ženu ponovno i postaviti joj pitanje poznaje li moju majku.

"Hej" okrenuo se prema meni i uhvatio me za obje ruke, gledajući me ravno u oči, "ti si dovoljno jaka da napraviš ovo. Ako nećeš moći, ja ću ti pomoći. Obećajem ti da ću cijelo vrijeme biti uz tebe"

Kimnula sam glavom, ne skidajući pogled s njegovih zabrinutih očiju. U tom sam ga trenu poželjela zagrliti iz sve snage, ali shvativši gdje sam, odustala sam od te namjere kako ne bih izazvala još veću neugodnost.

Polako sam prišla ulaznim vratima i duboko udahnula, razmišljajući o tome trebam li ovo stvarno napraviti. Osjetila sam dvije ruke na svojim ramenima i okrenula sam pogled prema njemu.

Lagano se nasmiješio i odmaknuo sa strane, dok sam ja podigla drhtavu ruku kako bih mogla pozvoniti na vrata.

Odmaknula sam se korak od vrata nakon što sam pozvonila i pričekala nekoliko trenutaka. Čuvši zvukove iznutra, nervoza je odjednom postala ogromna.

Tom me ponovno uhvatio za ruku kako bih se smirila. "Sve je u redu, ovdje sam s tobom" rekao je tiho prije nego su se vrata otvorila.

Ispred nas je ponovno stajala ona ista žena od jučer. Ovoga je puta izgledala još zbunjenije nego prije. Tišina koja je visjela u zraku postala je toliko neugodna da nisam znala gdje bih gledala od sramote.

Ponovno sam zablokirala i nisam mogla progovoriti ni jednu jedinu riječ. Osjetila sam Tomov pogled na sebi, a zatim je on progovorio umjesto mene. "Dobar dan, ovaj... Ja sam Tom, ovo je Isabella. Željeli bismo vas pitati nekoliko pitanja ako imate vremena"