Miris Njegove Duše

Trinaesto Poglavlje

Bok svima društvo,

Najdublje se ispričavam što vam nisam mogla objaviti poglavlje prije, faks me zaokuplja 1/1 i jednostavno nisam stigla.

S obzirom na to kako su poglavlja koja pišem mnogo duža od onog kako sam inače pisala prije, mogla bih reći kako smo došli do polovice cjelokupne radnje u ovoj knjizi.

Jako mi je drago što pratite moj rad i vrlo sam zahvalna na tome.

Sljedeći će dio biti tijekom ovog tjedna, obećajem🥰

K

__________

Nikada u životu mi se ruke nisu toliko tresle kao u ovome trenu. Kada bih rekla da nisam nervozna i prestrašena, ne znam kome bih više lagala.

Dok po drugi puta danas stojim ovako ispred vrata nepoznate kuće, ne znam što bih prvo mislila. Bila sam toliko uplašena da se nisam mogla natjerati da pokucam na bijela vrata ispred sebe.

"Jesi li dobro? Želiš li da se vratimo sutra?" Tom me odjednom trgnuo iz misli i okrenula sam glavu prema njemu. "Ne. Moram ovo napraviti danas" pogledala sam u njegove tamnosmeđe bisere, koji su u tom trenu bili previše lijepi.

Kimnuo je glavom i nasmiješio se, pa me uhvatio za ruku kako bi mi barem na neki način pružio podršku. Bila sam mu previše zahvalna za sve i još uvijek nisam smislila savršen način da se odužim.

Čvrsto sam stisnula njegovu ruku, duboko udahnula i tiho izdahnula. Slobodnu sam ruku nježno podigla k vratima i lagano pokucala, razmišljajući o tome kako sigurno predugo stojimo ispred vrata.

Nekoliko je trenutaka bila potpuna tišina i osjetila sam strah veći nego ikad. Što ako više nije ovdje? Ili ne želi otvoriti?

"Ništa ne čujem iznutra" šapnula sam okrenuvši se prema Tomu, koji je strpljivo čekao. "Ne brini. Siguran sam da te teta ne bi poslala na drugi kraj grada ako tvoja majka stvarno nije ovdje" njegova je izjava imala puno više smisla od moje.

Na trenutak sam se zagledala u njegovo lice, a onda sam čula korake s druge strane i u sekundi shvatila što se zapravo događa. U pitanju su bile sekunde prije nego se vrata ispred mene otvore i ugledam ženu koju nisam vidjela petnaest godina svog života.

Sama činjenica kako sam došla skroz do ovdje, tjera me na razmišljanje jesam li stvarno, negdje duboko u sebi, imala hrabrosti biti ovako snažna. Istina je kako bih se potpuno izbezumila da pored mene nije bio Tom, ili Evelyn, ali samo razmišljanje o mojem postupku bilo je iznenađujuće.

Da sam prije par mjeseci znala kako ću samo tako otići od kuće i u samo nekoliko tjedana odlučiti da ću doći na drugi kraj svijeta, rekla bih sama sebi da sam potpuno skrenula s uma.

Donedavno sam o majci mislila kako me sve ove godine nije željela pored sebe jer sam naivna, nemoćna i uplašena djevojka, na neki način psihički bolesna i potpuno posvađana s vlastitim umom.

A sada stojim pred, nadam se, njenim vratima, nakon fatalnog saznanja kako je sve ove godine zapravo pitala za mene, tražila me i pokušala stupiti u kontakt sa mnom. Otac je zasigurno imao savršeno odrađen plan kad je uspio sve skrivati od mene toliko dugo.

 Pomicanje kvake me toliko uplašilo da sam ustuknula korak unatrag. Tom je odjednom pustio moju ruku i osjetila sam nagli nalet praznine i samoće. Iako sam bila svjesna kako je fizički pored mene i nisam sama, bilo mi je lakše dok me držao za ruku.

S iščekivanjem sam gledala kako se vrata polako otvaraju i već u sljedećem trenutku, ispred mene je stajala žena plave kose podignute u neurednu punđu, umornih plavih očiju i blijedog lica. Nosila je sivi dugi ogrtač kojeg je čvrsto stiskala uz svoje tijelo, kao da je vani zima, a ne kraj lipnja.