Miris Njegove Duše

Jedanaesto Poglavlje

Dobar dan svima,

Novi dio je ovdje i iskreno se nadam da vam se sviđa🥰 željela bih vidjeti vaše reakcije, što vam se sviđa/ne sviđa, trebam li nešto promijeniti/dodati/izostaviti.

Faks je u punom tijeku i s obzirom na cijelu situaciju koja se događa u svijetu, mozak mi je prepun svakakvih misli, što tako rezultira i malenom nedostatku motivacije, ali, riješit će se i to.

Uživajte u nastavku :)

__________

Sjedim u avionu prepunom ljudi i još uvijek ne vjerujem da za samo nekoliko minuta odlazim iz Amerike.

Tom je sjeo pored mene, dok sam ja sjedila pored prozora i cijelo vrijeme promatrala prepunu pistu ljudi koji su spremali sve kako bi avion napokon poletio.

Bila sam uzbuđena, uplašena, ali i nervozna i sretna u isto vrijeme. Nisam znala što me čeka s druge strane, ali u ovom sam trenu bila i više nego spremna suočiti se sa time.

"Sve u redu?" Tom me omeo u promatranju kroz prozor pa sam pogledala prema njemu. Nosio je naočale i gledao u mojem smjeru s malenim osmijehom na licu.

Tek sam u tome trenu primijetila koliko mu zapravo dobro stoje. Dodatno naglašavaju njegove oči i već ionako oštre crte lica. Kimnula sam glavom, pa ponovno pogledala na pistu.

Ljudi su užurbano hodali na sve strane kako bi sve bilo savršeno spremno. Kada su se počeli odmicati sa svojim čudnjikavim vozilima, znala sam da ćemo uskoro krenuti.

Stjuardesa je ubrzo uzela mikrofon u ruke i naglasila kako krećemo za par minuta i da obavezno moramo vezati pojaseve zbog polijetanja. Kao da to nismo znali svi u avionu.

Razmišljala sam što bih mogla raditi narednih sedam sati, ali ništa konkretno mi nije padalo na pamet. Mogla bih spavati, ali nisam nimalo umorna.

Na mobitelu ionako nemam što pametno raditi, pa sam samo buljila kroz prozor i gledala kako se polako udaljavamo od tla.

U jednom sam trenu osjetila lagano lupkanje po svom ramenu, pa sam se okrenula prema Tomu. U krilu je imao otvoreni laptop. "Jesi gledala Shadow Hunters?" pitao je.

Odmahnula sam glavom. Nisam bila od onih tipova ljudi koji mogu odgledati dvije sezone serije u jednom danu, ali nisam ni općenito gledala serije.

"Hoćeš gledati sa mnom? Postat će ti vrlo dosadno samo gledati kroz prozor" nasmiješio se, držeći svoje slušalice u ruci.

Nasmijala sam se i jednostavno kimnula glavom, pa sam iz džepa svojih traperica izvukla svoje slušalice vidjevši da ima dupli utor za njih.

Smjestio je laptop na sredinu koliko god je mogao kako bismo oboje mogli vidjeti ekran laptopa, pa je svaki stavio svoje slušalice i upalio je seriju, potpuno nas izolirajući od svih vanjskih zvukova.

----------

Nakon dugih sedam, skoro i osam sati, čvrsto smo stajali na tlu Londonskog aerodroma. Ljudi su žurili na sve strane kako bi stigli na svoje letove. Pokušala sam čim prije izaći iz ogromne gužve na svjež zrak novog grada, osjećajući laganu dozu stresa.

Još uvijek nisam mogla vjerovati kako sam stvarno otišla na drugi kraj svijeta, potpuno sama, bez da sam ikome rekla, samo kako bih mogla pronaći majku za koju nisam ni sigurna živi li na istoj adresi.

Dok lagano osjećam kako svjež zrak obuzima moje nosnice i pluća, pogledom sam tražila Toma, ali nigdje ga nisam našla. Odjednom sam osjetila strah i nervozu, dok su oko mene brujili užurbani ljudi, pazeći da se ne sudare sa mnom.