Miris Njegove Duše

Šesto Poglavlje

Hej svima,

Evo, još jedan dio je ovdje. Od sljedećeg tjedna kreću ispiti na fakultetu, ali mislim da me to neće omesti u pisanju. Imam već par dijelova napisanih unaprijed tako da ne bi trebalo biti problema.

Nadam se da vam se ovaj dio sviđa, uživajte :)

__________

"Želiš mi reći kako si pred cijelom obitelji ošamarila polusestru?" na Evelynino pitanje samo sam posramljeno kimnula glavom, dok mi je u rukama bila topla šalica kave.

Savršen miris širio se cijelim dnevnim boravkom, što je malo utjecalo na to da se smirim. "Ponosim se tobom, izborila si se za sebe. I vjeruj mi, napravila si ono što je bilo potrebno" u sljedećem trenu je čučala ispred mene s rukama na mojim koljenima.

"Valjda" tiho sam odgovorila, pokušavajući izbaciti pogled svog oca iz glave.

Izgledao je toliko razočarano, mogla sam osjetiti koliko mu je žao što mu je vlastita kći takva. Sigurna sam kako misli da sam poludjela i da mi je mjesto u ludnici, ali nitko od njih nije sagledao sliku iz šire perspektive.

Nitko od njih nije bio u mojoj koži, proživio ono što ja jesam.

Nitko nije vidio koliko zapravo patim otkako su Morgan i njene kćeri ušle u naš život. Sve do tada činilo se savršeno. Otac i ja smo živjeli sami, bila sam njegova jedina djevojčica, brinuo se o meni i pomogao mi u svemu.

Sada, sigurna sam da ga nije ni briga kako se osjećam. Ne sjećam se kada je zadnji put pitao za moje osjećaje, došao u sobu kada sam bila bolesna i donio mi lijekove.

I kada sam vidno bila uznemirena i na rubu, nije primijetio.

"Hej, nema valjda. Ta kučka je zaslužila što je dobila. I još je dobila premalo. Ja bih pokazala što znači krasti tuđe dečke" krenula je oponašati kako se tuče, čime je uspjela izmamiti maleni osmijeh na mojem licu.

"Bit će sve u redu, ne brini" okrenula sam se prema muškom glasu koji je dolazio s moje lijeve strane. Sjedio je na fotelji, u najobičnijoj trenirci, a pogled u njegovim očima izgledao je vrlo zabrinuto.

Nisam ni mogla sanjati da ću ikada više vidjeti tog dečka, a najmanje da je u srodstvu s mojom prijateljicom. Malo je reći kako sam bila potpuno šokirana što sam ga vidjela, ali još više posramljena jer sam potpuno zaboravila na to kako mi je ostavio broj mobitela da mu javim kada budem bolje.

I naravno, nisam to napravila.

"Poznajete li se vi? Nisam primijetila da ste se upoznali" Evelyn me trgnula iz misli, na što sam ponovno pogledala prema njemu.

Njegove oči izgledaju mnogo ljepše na dnevnom svjetlu, a kosa mu je ugljeno crna, što ih dodatno ističe i potamnjuje.

"Sjećaš li se kad sam ti pričao o onoj zabavi odnedavno?" Tom se okrenuo prema Evelyn koja je sada sjedila nasuprot mene, ispijajući svoju kavu. "Oh, sad sve ima smisla" Evelyn se nasmiješila, a zatim pogledala prema meni.

Otpila sam još jedan gutljaj kave, napola ignorirajući njihov razgovor, dok mi je u glavi bila činjenica kako sam stvarno pokupila stvari i otišla od kuće u čvrstoj namjeri da se više ne vratim tamo.

"O čemu razmišljaš?" odjednom me Evelynin glas trgne iz misli i pogledala sam prema njoj. Vidjela sam zabrinutost na njenom licu, koja se očito nije maknula od kad je stigla po mene.

"Što ću ja sad? Nisam uopće promislila što ću dalje" odložila sam šalicu na maleni stolić ispred sebe i dublje se zamotala u deku kojom me pokrila kad smo stigle.