Miris Njegove Duše

Prolog

Pozdrav svima,

Prije samog početka knjige, željela bih napomenuti kako mi je silno drago što sam ponovno ovdje. Unatoč tome što sam okupirana faksom i počela sam raditi, mislim da ću uvijek imati vremena da dođem ovdje i pustim mašti na volju.

Započela sam ovo putovanje nakon samo jednog filma, nakon samo jednog dolaska na Wattpad i švrljanja po svojim nikada ostvarenim draftovima, te sam čvrsto odlučila napraviti nešto po tom pitanju. Ne obećajem vam da će nastavci biti svaki drugi-treći dan, zbog faksa je nemoguće, ali obećajem vam da će biti čim prije ču moći.

Sve što očekujem od vas jest da potrošite samo nekoliko minuta svojeg dragocjenog vremena kako biste pročitali ovaj prolog i već na početku odlučili želite li nastaviti pratiti ovo putovanje ili vas neće privući.

Čvrsto se nadam da ćete odabrati prvu opciju i putem ostavljati svoje dojmove i komentare, jer bih stvarno željels vidjeti kako i na koji način moja djela utječu na vas. A sada, da ne duljim previše, pročitajte prolog i uživajte u onome što slijedi.

Vežite svoje pojaseve, jer počinje avantura života.

_____________________

Odlazak u Ameriku bilo je ostvarenje svih snova. Ili sam barem tako mislila.

Što je malena petogodišnja djevojčica mogla znati o tome kakav će joj život biti u Americi. Apsolutno ništa. Pogotovo ne nakon što vas rođena majka ostavi i jednostavno nestane iz vašeg života, kao da nikad nije ni bila tu.

Je li malena petogodišnja djevojčica mogla znati što znači kada vam se roditelji jednostavno raziđu? Nije. Mogla je samo razmišljati o tome što se događa oko nje i pokušati shvatiti zašto se majka stalno dere na oca, zašto se često čuje razbijanje čaša i tanjura, zašto je često morala spavati kod bake i djeda, u njihovom pomalo starom i istrošenom krevetu, umjesto u svom malenom, toplom krevetiću s rozom posteljinom na jednoroge.

U posljednje vrijeme često razmišljam o tome kako je moja majka mogla biti toliko okrutna i bezosjećajna. Ostaviti svoju jedinu kćer, bez da ikada pita za nju. Koliko sam samo puta znala stajati ispred poštanskog sandučića i gledati poštara kako stavlja različite koverte u njega, u nadi da će mamino pismo biti tamo.

Znala bi trčati iz sve snage prema kući, s rukama punim raznih pisama i računa, samo kako bih vidjela je li ona pisala. Ali ništa.

Nikad.

Ni jedno jedino pismo.

Na školskim priredbama gledala bi u potpuno nepoznate žene, kako sa suzama u očima ponosno gledaju u svoju djecu, zasigurno razmišljajući kako imaju najdivniju kćer ili najdivnijeg sina na svijetu. A ja bi stajala tamo, razmišljajući o tome gdje je moja mama u tom trenutku, zašto nije ovdje i zašto me ne gleda tako.

Tatina izvođenja u McDonald's isprva su pomagala u prevenciji moje tuge, ali s vremenom je i to prestalo djelovati.

Na svaki svoj rođendan, molila bi oca da pričekamo još koju minutu, dok bih pogledom bila usmjerena prema vratima, čekajući da se ona pojavi iza njih i sjedne pored mene da zajedno puhnemo u svjećice.

Ali ni to se nije dogodilo.

Danas, petnaest godina kasnije, više ne znam što osjećam. Zašto toliko često razmišljam o njoj, obećala sam da neću. Možda zato jer je u posljednjih par mjeseci sve krenulo nizbrdo.