Miris Njegove Duše

Prvo Poglavlje

Hej, prvo poglavlje je ovdje! Ne želim duljiti, nadam se da će vam se svidjeti, nisam očekivala da ću napisati TOLIKO, ali ne žalim se nimalo!

K.

___________

Nježan miris posteljine natjerao me da zatvorim svoje oči i duboko udahnem dok stojim na ulazu u njegovu polumračnu sobu.

"Moram pitati tvoju mamu koji omekšivač koristi" rekla sam još uvijek zatvorenih očiju, dok mi je miris lavande zaokupljao nosnice. "Rekla si to već nekoliko puta i još uvijek nisi" odjednom se njegov glas nalazio tik do mojeg uha, dok su mu ruke proklizile od mojih ramena sve do šaka.

Ne obraćajući pozornost na leptiriće u svojem trbuhu, nasmiješila sam se i okrenula prema njemu. Oduvijek mi je bilo fascinantno koliko je viši od mene. "Nema veze, već jednom ću se sjetiti" rekla sam gledajući u njegove oči.

Osjećajući njegove ruke oko struka, podigla sam se na prste kako bi mogla ostaviti kratak, ali sočan poljubac na njegovim pomalo punašnim rozim usnama.

Uzvratio je, mičući svoje ruke na moje obraze, time dodatno produbljujući poljubac. "Volim te" tiho je šapnuo dok su nam čela bila spojena. Mogla sam osjetiti njegov dah, koji je vukao na mentu.

"I ja tebe" pomalo brži otkucaji njegovog srca natjerali su me da se osmjehnem. "Hvala ti što si me izvukao od doma, sve teže je boraviti tamo, čak i dok se ništa ne događa" uhvatio me za ruku i poveo prema krevetu, gdje je sjeo skroz do uzglavlja i naslonio se na nj, a ja u njegovo naručje, baš poput malene djevojčice.

Voljela sam ovakve trenutke.

U kojem postojimo samo on i ja. Potpuno sami u polumraku njegove sobe, dok se mjesečina lagano probija kroz poluspuštene rolete, kao da želi čuti sve o čemu pričamo.

Bilo je divno zalutati u naš maleni svijet, gdje nije bilo ni briga, ni problema. Samo nas dvoje. Ovako zagrljeni, on miluje moju kosu, a ja crtam nevidljive kružiće na njegovoj lijevoj ruci koja je osigurano postavljena na moje bedro.

"Drago mi je to čuti mila" poljubio me u čelo.

Čak i dok ovako sjedimo i ne pričamo ništa, osjećam se potpuno opušteno, ne bojim se biti to što jesam i pokazati kakva sam. Michael je upućen u moje probleme i svjesno je ovdje pružajući mi podršku svakog dana.

Nisam sigurna kakva bi i gdje bi bila da ga nemam uza se. "O čemu razmišljaš?" tiho me upitao, dok mu je ruka neumorno prolazila kroz moju napola masnu plavkasto sivu kosu.

"Ništa posebno, samo koliko sam sretna što te imam" obgrlila sam ga oko struka koliko su mi to moje ruke dopuštale. "Mhmm" promumlja, a zatim me poljubio u tjeme.

"Imam jednu ideju" odjednom je rekao, na što sam se odmaknula kako bih ga mogla pogledati. "Da?" upitno sam ga gledala, ne znajući što smjera. "U subotu je neka zabava za kraj godine, pa sam malo razmišljao i pitao se zašto ne bi otišli i mi" gledao me, dok mu je u kutu usana igrao maleni, neprimjetni osmijeh kojem je toliko teško odoljeti.

"Michael..." zaustavlja me da nastavim položivši svoj prst na moje usne.

"Znam dušo, ali nemaš se čega bojati. Obećajem ti da ću cijelo vrijeme biti pored tebe" približio se i spojio svoje čelo s mojim. "Neće ti se ništa dogoditi"

"Ne znam Michael..." šapnula sam toliko tiho da sam mislila da me nije čuo, ali nakon što je njegov prst lagano podignuo moju bradu i time me natjerao da ga pogledam u oči, shvatila sam da me ipak čuo.

"Ne vjeruješ mi?" gleda me i ne miče pogled.

"Vjerujem ti, ali-"

"Onda nema ali. Sa mnom si sigurna" pomilovao me po obrazu i poljubio. Ljubio me tako nježno, tako neprimjetno, ali u isto vrijeme snažno i odvažno. Nekoliko trenutaka kasnije nalazila sam se ispod njega, dok se rukama pridržavao kako cijelom težinom svog tijela ne bi ležao na meni.